Vijesti

U petak, 19. lipnja 2020., u Galeriji Ružić, otvara se izložba Ivana Kutuzović – Priroda i društvo.

Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda otvara u ponedjeljak, 11. svibnja u 12 sati u Likovnom salonu “Vladimir Becić”, povodom Dana grada i Međunarodnog dana muzeja, izložbu “IZBOR RADOVA IZ KABINETA AKVARELA GALERIJE UMJETNINA GRADA SLAV. BRODA”.

Izložbom obilježavamo 25. godina od osnivanja Kabineta akvarela i 40 godina postojanja Akvarelističke kolonije “Sava”.

Ova izložba prigoda je zaviriti u bogati fundus Kabineta akvarela i prezentirati brodskoj likovnoj publici dio njegove vrijedne građe,  ali  je i  prilika da  vratimo  dug prošlosti i sjetimo  se važnih imena koja su za nas ovdje  stvorila djela trajne vrijednosti.

1995. osniva se, zahvaljujući donaciji Branka Ružića (1919.-1997.), Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda    i  utemeljuje  se  Kabinet akvarela čiji fundus čine u najvećem broju upravo radovi nastali na koloniji „Sava“, ali i radovi koji se prikupljaju  otkupom i donacijama. Neki od radova ovom prilikom se prvi puta javno prezentiraju.

 Izložbu je sufinanciralo Ministarstvo kulture RH, a Brođani će je imati priliku vidjeti u redovnom radnom vremenu Likovnog salona Becić , ponedjeljak – petak od 10.30 do 13 sati i od 18 do 20 sati, te subotom od 18 do 20 sati, uz pridržavanje svih mjera koje je propisao HZJZ.

Ove godine, uslijed epidemije koronavirusa, obljetnicu rođenja Ivane Brlić-Mažuranić, ali i 50 godina postojanja brodske manifestacije “U svijetu bajki Ivane Brlić-Mažuranić”, obilježavamo virtualno, s nadom da ćemo ipak ovaj najljepši  i najšareniji tjedan u godini obilježiti “uživo” naknadno, kada nam to okolnosti dozvole.

Hrvatskoj je javnosti poznata po brojnim dječjim knjigama koje je ilustrirala: bajke Ivane Brlić-Mažuranić, Hansa Christiana Andersena, Petra P. Jeršova.

“Na suradnju vas je pozvao slikar i kipar Raul Goldoni, tadašnji likovni urednik u izdavačkoj kući Mladost.

— On me sreo u gradu i pitao me da li bih ilustrirala Ivanu Brlić-Mažuranić. Ja velim kako da ne, što god mi daš, sve ću ilustrirati. A to nije istina! Ja volim ilustrirati samo bajke. Suvremene teme upće me ne privlače. Ne odgovaraju mi. Samo gdje ima mnogo mašte, događaja. Kao kod Ivane Brlić-Mažuranić. To vrvi događajima, njezinom fantazijom. To mi je odgovaralo. Svi ti njezini patuljci… (pokazuje mi minijature). Ovo je Regoč. Kad sam morala raditi te konje, gledala sam Rubensove konje. Oni su me inspirirali.

Vaše su se slikovnice uvijek isticale među ostalima osebujnošću.

— Dok sam radila, nisam se trudila da to bude dopadljivo. Radila sam čisto spontano, po svom nahođenju, onako kako sam ja doživljavala sadržaje Ivane Brlić-Mažuranić. To mi je glavni opus u životu. Posvećivala sam se tim ilustracijama.

Što vas je najviše privlačilo u pripovijetkama Ivane Brlić-Mažuranić?

— Ona je imala vrlo širok raspon pripovijedaka. Ona je Slavonka, ali cijeli Ribar Palunko događa se na moru. A kako mi je taj sredozemni krajolik blizak, unosila sam sav dalmatinski, mediteranski pejzaž. Bilo mi je teško raditi ovu posljednju knjigu (Nevu Nevičicu). Morala sam ići u muzej i tamo studirati sve te šljemove, ratove, koplja, buzdovane… Sve sam to skicirala da bih na tome radila.

Jagor

Regoč

Nema slika u ovoj galeriji.

Potjeh

Ribar Palunko

Šuma Striborova

Sunce djever

Dragi naši!

Svakog travnja i svibnja Galerija umjetnina pridružuje se mnoštvu muzeja i galerija diljem Hrvatske, sudjelujući u edukativnoj muzejskoj akciji u organizaciji hrvatskog muzejskog društva, s ciljem popularizacije muzeja, a namjenjenoj svim uzrastima. Ovogodišnja tema Akcije je “Ljubav”, no nažalost, ona neće započeti sutra, kako to obično biva, nego onda kada nam to okolnosti budu dozvolile. No, zato Vam naš program predstavljamo virtualno, i pozivamo Vas da nam se pridružite ovako na daljinu. U Spomen domu Dragutina Tadijanovića, kada to bude bilo moguće, održat će se radionica na kojoj ćemo pročitati nekoliko Tadijinih stihova u kojima pjeva o ljubavi. Tom prigodom izrađivati ćemo magnete za hladnjak sa spomenutim stihovima. Oni koji žele sudjelovati u radionici slobodno se mogu javiti, a za ostale dajemo ideju kako isto napraviti kod kuće.

LIKOVNI SALON „VLADIMIR BECIĆ“
SVIBANJ 2011.

– Ova je izložba pokušaj da predstavimo moj slikarski opus od 1980. godine do danas – rekao je akademski slikar Vasilije Josip Jordan u razgovoru za medije ,objašnjavajući kako izložena djela svjedoče o njegovim ciklusima, ali i prepoznatljivosti cjelokupnog opusa. Izložba je pogled u prošlost, a likovna kritika, ali i sam autor, u prvi plan stavljaju motive koji su vezani za sjećanje. U različitim periodima sazrijevanja motivi su dolazili sami od sebe, bez razmišljanja, bez predumišljaja, bez ikakvih vanjskih utjecaja – objašnjava slikar. Donosili su ih i nepovratni odlasci, nestanak bliskih osoba, što je bit ciklusa Odlazeći. – Tu sam progovorio o neumitnosti odlazaka, kako dragih osoba tako i stvari koje čine život. Sentimentalnost je slabost naših emocija, dio je naše naravi. Sentimentalnost je „slatka bolest“ bez koje se, na žalost ili na sreću, ne može .Moje je slikarstvo tijekom vremena, u raznim osvrtima, imenovano raznoraznim nazivima i pripisano mu je svakojakih predikata. No, do današnjeg dana to „dijete“ zapravo nema jedno ime ili pripadajući mu određeni nazivnik. Možda je tako i bolje jer ukrotiti nečije nastojanje imenovanjem određenog „izma“, znači zaustaviti njegovu slobodu znatiželje, što je posljednji udarac živom organizmu. Mislim da se sve što sam radio u svom slikarskom opusu može imenovati nadrealnim ili irealnim. Ono je sve ono što je daleko od sjećanja, viđenja ili prenošenja iz viđenog na platno. Na mojim je platnima ono što nastaje u mojoj mašti, vođeno talogom doživljajnog iskustva.
svibnja 2011.

Jordanova slikarska realizacija osjetilnog i memorijskog pretpostavlja dinamičan duhovni proces „obrade” podataka iz vlastite „arhive” kao aktivan stvaralački čin. To „sređivanje građe” postupkom redukcije, teži sažimanju i sintezi minulih trenutaka u likovnu činjenicu djela, snažno ga određujući temporalnom komponentom višeslojnih simboličkih konotacija. Rast slikareve duhovne okomice dolazi iz dubine njegova bića, iz njegove elementarne prirode sazdane od čistih počela ljudske biti; iz osjetilnog doživljaja svijeta i fascinacije njegovom vizualnom stvarnošću, iz dalekog djetinjstva i unutrašnjih prostora vlastitog bića, podsvjesnog i iracionalnog, iz obiteljskog stabla i njegova grananja kroz naraštaje, u tragovima ljudskog postojanja u vremenu i prostoru, u fotografijama iz obiteljskog albuma kao i onima iz zajedničke povijesti, izblijedim pismima i bilješkama, predmetima, stvarima i drugim drugačijim „medijima”.
„Mislim da se Jordan uhvatio tih krhkih i trošnih stvari kao kakve-takve čvrste točke,čak s evidentnim moralnim ulogom i sa željom da se oduži osobama koje su ga ljudski formirale i dale mu stanovite instrumente i pretpostavke da se u svijetu snađe i nekako ga prihvati” kako je to primijetio Tonko Maroević. Otkrivajući svoje unutarnje prostore,slikar započinje otkrivati i velike teme svojega slikarstva s kojima će i produbljivati vlastiti likovni izraz,odnosno i spoznajo o vlastitom postojanju,stvarajući i svoje prve cikluse: Familija,Genealogija i Duše stvari….u 60-tim i 70-tim godinama prošlog stoljeća. U njima problematizira nepovratan odlazak bliskih osoba čije su blijede siluete u „kadru” zajedništva uokvirene u tamnom prostoru slike. Stojeće ili slijedeće ljudske figure u parovima, same ili na skupnoj „snimci”, pojavljuju se iz crne dubine tek u naznakama bijele i sive boje, u nijansama cinobera, okera, u smeđim i žutim akcentima (Genealogija,1968.) ili kroz tu istu dubinu crnog beskraja leti čudesna forma zrakoplova u tajanstvenu tamu prostora (Homo volans,1971.). Naime, i u najranijim djelima, a među njima naročito onima koja su snažno odredila stvaralaštvo u tom razdoblju (Natura morte 1965., Familija 1967., Samotar 1969., Diskobulus, Odlazeći i Preobraženja 1973. Posveta čovjeku, Entropija 1974., Melankolija 1975., Vremenski zid 1977. i dr.), prepoznaju se i stilska obilježja koja su u jasnim naznakama odredila njegov likovni izraz formiran na slikarskoj baštini, ali i u asimilaciji modernih i suvremenih poetika,likovnih smjerova sa stilskim obilježjima magičnog i metafizičkog slikarstva, oniričkog i nadrealnog. Snažni prodori iracionalnog u prostoru slike,prizori iz minulog vremena,a najčešće oni iz razdoblja fin de siecle i belle epoque, istrgnuti „kadar” iz sjećanja, fantastični predjeli i reciklirani fragmenti iz snova, upućivali su na dodirna mjesta i s poetikom nadrealizma. Stoga je kritika u brojnim interpretacijama ukazivala i na tu stilsku odrednicu Jordanova slikarstva, ali ne i kao jedinu. Međutim, i slikar precizira svoje stajalište: “Načelno me smatraju nadrealistom. No to proizlazi iz vanjske i površne sličnosti tog slikarstva… svijet kome ja pripadam mogao bi se obilježiti drugom konstantom postojanja, a to je novi realizam poetske fantastike…”

Milan Bešlić

povodom dana grada Slavonskog Broda,

svibnja 2017. pod nazivom „O ljudima i ponekoj zvijeri…“

 Kiparica i likovni pedagog, Marija Ujević predstavila se s dvanaest skulptura i šest slika velikog formata u Likovnom salonu „Vladimir Becić“.

Prof. Nikola Albaneže ,povodom ove izložbe o autorici piše slijedeće:

“Kao autorica spomenika najpoznatijoj Brođanki, Marija Ujević Galetović prisutna je u gradu na Savi od 2004. godine. Tada je, naime, brončana figura Ivane Brlić Mažuranić zasjela isprva na uskom zelenom pojasu pod krošnjama parkovnog drveća, da bi potom, prije nekih šest godina, bila preseljena na širinu nedalekog korza. Iz komornoga okruženja postranoga prolaza (nesuđena gaja) na čistinu (ponekad i u vrevu) središnjega trga. Profinjeni lik znamenite pripovjedačice, elegantan u držanju, izražava njezin spokoj i zamišljenost; doista, pomalo je „odsutna, kraljevski usamljena“[1]. I premda je smještena na niskome postolju, ipak ne doziva djecu da joj sjednu u krilo. Prije će biti da zagledana u bajkovite daljine na dohvat ruke, u mješavini tople prisnosti i blage distance, prati pogledom rastrčane mališane i posakrivane domaće.

I inače Marija, sudeći po znatnome broju urbanih realizacija, najvoli razinu prolaznika ili sasvim nisko, gotovo nezamjetno podnožje (čak je i spomenik Petru Krešimiru IV – koji je među kiparičinim modelima najbliže prijelazu iz povijesne osobe u mitski lik – postavljen u Šibeniku tako da mu se s bočnih strana moguće približiti). Takav smještaj skulpture omogućuje promatračima neposredniji odnos, bez patetike i zanosa koji je najčešće neprirodan. Može li nam figura, sišavši s pijedestala, biti još bliža? Zasigurno, ako je nađemo zavaljenu u udobnu fotelju kao da je ušla u naš dnevni boravak. Upravo tako doživljavamo Portret Živane Živković iz 1976; tim više što je izveden u poliesteru (to je portretna figura, ujedno i akt na visokim petama) koji, za razliku od klasične bronce, uklanja svaku pomisao na spomeničku uzvišenost. Poprsje Goranke Vrus (1981.), pak, u svome izrazu bliže je analogiji s profinjenošću porculana i potvrđuje autoričinu trajnu zainteresiranost za ljude – zainteresiranost koju nalazimo među raznovrsnim radovima, dijelom predstavljenima i u prigodnoj izložbenoj brodskoj selekciji kao jedan od mogućih, vrlo sažetih pregleda, njezina bogatog opusa.

Možda upravo zbog radoznalosti kojom uvijek prilazi svakom novom radu, u Marije šablonski pristup ne postoji. To ne znači, dakako, da zajedničkih osobina njena djela ne posjeduju. Njih nalazimo u konceptu kojim izdvaja određene značajke; nerijetko su to uočena specifičnost modela ili zamijećena nesavršenost (ah, vječna čovječja slabosti) koje potencirano ističe, pri čemu to nipošto ne prelazi u ruganje ili omalovažavanje – kako je, navodno, Krleža za života shvatio Ujevićkin tretman svoje osobnosti. Na to se nadovezuje i rukopis kojim oblikuje volumene tijela i „boravi u fizičkoj potpunosti lika“  koji uprizoruje.

U svom sažetom, preglednom karakteru, brodska izložba Marije Ujević Galetović obuhvaća pedeset godina rada.

Trajno posvećena aktualnom trenutku, Marija Ujević Galetović neumorno gradi djelo koje pršti vitalnošću, iznimno raznoliko, čija je temeljna značajka imanentni interes za ljudsko, ali ne u idealizaciji – nju, pak, nastoji postići u oblikovanju – nego u ljudskoj nepotpunosti. U takvom ključu valja nam shvatiti i prihvatiti čitavo njeno stvaralaštvo.

U stvaralaštvu Marije Ujević Galetović sretno se i bez napora spajaju ili izmjenjuju klasičnost i modernost, dostojanstvo i komična neobičnost, ozbiljnost i lakoća, iskustvo i novina – sve obuhvaćeno i prožeto životodajnom energijom i oplemenjeno mudrošću.“

Jedini Hrvat koji ovih dana neometano uživa u kafiću je naš Franjo!

“Franjo u kafiću” skulptura je kipara i grafičara Zvonimira Lončarića, široj javnosti poznat i kao slikar pozadine na “Surogatu” Dušana Vukotića, filmu koji 1962 dobio nagradu Oskar za animirani film.

Osim što uživa u svom ritualu ispijanja kavice, Franjo je ove godine gostovao i u Zagrebu, točnije u Klovićevim dvorima kao dio izložbe “Refleksije Bauhausa: Akademija primijenjenih umjetnosti u Zagrebu 1949. – 1955.”; koja je otkrila kako su se utjecaji bauhausovskih principa odrazili u djelovanju zagrebačke Akademije primijenjenih umjetnosti.

Na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni Peruško Bogdanić pojavljuje se s prvim kiparskim djelima sredinom 70-tih godina. Naime, odmah po završetku studija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti mladi se kipar predstavlja na zajedničkoj izložbi s Kuzmom Kovačićem i Igorom Rončevićem u „Galeriji Na Bankete“ u gradu Hvaru 1976.godine. Dakle, prije četiri desetljeća zakoračio je na likovnu scenu s djelima u kojima su se već razabirala neka obilježja njegova kiparstva, a napose je bilo razvidno ishodište u postmodernističkom naslijeđu i mediteranskom nadahnuću. Na tim je temeljnim premisama i započeo tražiti vlastitu kiparsku izražajnost u jednostavnosti forme naglašavajući njezinu likovnu komponentu rafiniranim oblikovanjem volumena i čistom, haptičkom površinom zamjetne poetske sugestivnosti. Ovim isticanjem temporalnih i estetskih odrednica nastojimo kazati da upravo unutar njih i lociramo kipareve početke u formativno razdoblje njegova stvaralaštva. Štoviše, da nam valja skrenuti pozornost na činjenicu da su vremenski okvir, društveno okruženje, kulturološko ozračje i multimedijalni kontekst nezaobilazni u promatranju kipareva djela kako u prvoj, odnosno, i početnoj fazi tako i u njegovoj cjelovitosti, to jest u retrospektivnom sabiranju i kritičkom sumiranju. O tome valja govoriti i zato kako bismo naglasili činjenicu da se Bogdanić kiparski nije formirao izvan tradicijskog konteksta, a napose onog postmodernističkog. Štoviše, da je upravo na tim vrijednostima koncipirao stvaralački proces kojim je kroz četiri desetljeća izgrađivao svoju kiparsku individualnost u autorskoj prepoznatljivosti. U ovako naznačenom sagledavanju Bogdanićeva kiparskoga djela ne bi trebalo zanemariti ni činjenicu da je to utjecalo i na druge autore u toj generaciji, dakako, i ne samo kipare, već i slikare, kao i crtače, grafičare, pa i umjetnike koji se izražavaju i u drugim medijima. Ove nas činjenice upućuje na zaključak da kiparevo traženje vlastitoga izraza u tom razdoblju možemo promatrati u kontekstu velikog postmodernističkog procesa koji je usmjerio umjetnost tog razdoblja prema multimedijalnom, te, napose, prema istraživanju novih materijala i novih medija umjetničkog izražavanja. Dakle, u toj, gotovo bismo mogli kazati, prevratničkoj preobrazbi likovnog diskursa i propitivanja vlastitog medija prepoznajemo i snažno obilježje europske i svjetske umjetnosti 20. stoljeća, a naročito njegovu drugu polovicu što je presudno utjecalo i na suvremene hrvatske klasike: Vulasa, Kantocijevu, Ružića, Bakića, Džamonju, Mariju Ujević, Radovanija… A upravo je njihovo iskustvu bilo poticajno naraštaju mladih umjetnika u 70-tim godinama u čijim se prvim djelima iščitava ta maestralna linija suvremenog hrvatskog kiparstva koje je visoko postavilo ljestvicu i novog estetskog kriterija. A upravo tim duhovnim visinama i estetskim dosezima, osim Peruška Bogdanića, stremili su još i Kuzma Kovačić…. Slavomir Drinković, Kažimir Hraste, Matko Mijić, Petar Barišić, Vladimir Gašparić….pokazujući već svojim prvim djelima da su njihovi legitimni nasljednici. Među tim mladim autorima koji se tad počinju formirati u zadnjim desetljećima 20. stoljeća, i kao što smo naznačili, izuzev dodirnih točki u ishodištu i bliskim estetskim obilježjima, stvaralački put Peruška Bogdanića markiran je vidljivim tragovima i dubokim individualnim otiscima. A upravo tako prepoznatljivi kiparski tragovi upućuju nas na tu slojevitost postmodernističkog konteksta o kojemu valja govoriti kako bi se jasnije sagledalo Bogdanićevo djelo kao zreli plodovi izrasli na tom estetskom humusu. Snažno prožeto tim naslijeđem ovo je kiparstvo svoju stvaralačku komponentu izgrađivalo na kultiviranom metjerskom postupku nedvojbenog izvedbenog umijeća, dosljednom provedbom likovnog koncepta problematiziranog u tematskom ciklusu (primjerice ciklus „Šah mat lak“ iz 2009./10. koji je manjim dijelom u recentnom izboru postavljen i na ovoj izložbi…),i, dakako, na estetskim premisama oblikovnog postupka čija se obilježja iščitavaju i u drugim djelima („Paž“,2003. i dr., kao i u crtežima…) gdje se prepoznaje kipareve autorske specifičnosti koje je kritika visoko vrednovala. Naime, već je isticano da je Peruško Bogdanić znalački asimilirao vrijednosti tradicijskog kiparskog medija u lucidnoj sintezi njihova postmodernističkog propitivanja stvarajući kiparstvo koje se prepoznaje kao nova likovna činjenica i vrijedna dionica u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti.

Milan Bešlić