LIKOVNI SALON „VLADIMIR BECIĆ“
SVIBANJ 2011.
– Ova je izložba pokušaj da predstavimo moj slikarski opus od 1980. godine do danas – rekao je akademski slikar Vasilije Josip Jordan u razgovoru za medije ,objašnjavajući kako izložena djela svjedoče o njegovim ciklusima, ali i prepoznatljivosti cjelokupnog opusa. Izložba je pogled u prošlost, a likovna kritika, ali i sam autor, u prvi plan stavljaju motive koji su vezani za sjećanje. U različitim periodima sazrijevanja motivi su dolazili sami od sebe, bez razmišljanja, bez predumišljaja, bez ikakvih vanjskih utjecaja – objašnjava slikar. Donosili su ih i nepovratni odlasci, nestanak bliskih osoba, što je bit ciklusa Odlazeći. – Tu sam progovorio o neumitnosti odlazaka, kako dragih osoba tako i stvari koje čine život. Sentimentalnost je slabost naših emocija, dio je naše naravi. Sentimentalnost je „slatka bolest“ bez koje se, na žalost ili na sreću, ne može .Moje je slikarstvo tijekom vremena, u raznim osvrtima, imenovano raznoraznim nazivima i pripisano mu je svakojakih predikata. No, do današnjeg dana to „dijete“ zapravo nema jedno ime ili pripadajući mu određeni nazivnik. Možda je tako i bolje jer ukrotiti nečije nastojanje imenovanjem određenog „izma“, znači zaustaviti njegovu slobodu znatiželje, što je posljednji udarac živom organizmu. Mislim da se sve što sam radio u svom slikarskom opusu može imenovati nadrealnim ili irealnim. Ono je sve ono što je daleko od sjećanja, viđenja ili prenošenja iz viđenog na platno. Na mojim je platnima ono što nastaje u mojoj mašti, vođeno talogom doživljajnog iskustva.
svibnja 2011.
Jordanova slikarska realizacija osjetilnog i memorijskog pretpostavlja dinamičan duhovni proces „obrade” podataka iz vlastite „arhive” kao aktivan stvaralački čin. To „sređivanje građe” postupkom redukcije, teži sažimanju i sintezi minulih trenutaka u likovnu činjenicu djela, snažno ga određujući temporalnom komponentom višeslojnih simboličkih konotacija. Rast slikareve duhovne okomice dolazi iz dubine njegova bića, iz njegove elementarne prirode sazdane od čistih počela ljudske biti; iz osjetilnog doživljaja svijeta i fascinacije njegovom vizualnom stvarnošću, iz dalekog djetinjstva i unutrašnjih prostora vlastitog bića, podsvjesnog i iracionalnog, iz obiteljskog stabla i njegova grananja kroz naraštaje, u tragovima ljudskog postojanja u vremenu i prostoru, u fotografijama iz obiteljskog albuma kao i onima iz zajedničke povijesti, izblijedim pismima i bilješkama, predmetima, stvarima i drugim drugačijim „medijima”.
„Mislim da se Jordan uhvatio tih krhkih i trošnih stvari kao kakve-takve čvrste točke,čak s evidentnim moralnim ulogom i sa željom da se oduži osobama koje su ga ljudski formirale i dale mu stanovite instrumente i pretpostavke da se u svijetu snađe i nekako ga prihvati” kako je to primijetio Tonko Maroević. Otkrivajući svoje unutarnje prostore,slikar započinje otkrivati i velike teme svojega slikarstva s kojima će i produbljivati vlastiti likovni izraz,odnosno i spoznajo o vlastitom postojanju,stvarajući i svoje prve cikluse: Familija,Genealogija i Duše stvari….u 60-tim i 70-tim godinama prošlog stoljeća. U njima problematizira nepovratan odlazak bliskih osoba čije su blijede siluete u „kadru” zajedništva uokvirene u tamnom prostoru slike. Stojeće ili slijedeće ljudske figure u parovima, same ili na skupnoj „snimci”, pojavljuju se iz crne dubine tek u naznakama bijele i sive boje, u nijansama cinobera, okera, u smeđim i žutim akcentima (Genealogija,1968.) ili kroz tu istu dubinu crnog beskraja leti čudesna forma zrakoplova u tajanstvenu tamu prostora (Homo volans,1971.). Naime, i u najranijim djelima, a među njima naročito onima koja su snažno odredila stvaralaštvo u tom razdoblju (Natura morte 1965., Familija 1967., Samotar 1969., Diskobulus, Odlazeći i Preobraženja 1973. Posveta čovjeku, Entropija 1974., Melankolija 1975., Vremenski zid 1977. i dr.), prepoznaju se i stilska obilježja koja su u jasnim naznakama odredila njegov likovni izraz formiran na slikarskoj baštini, ali i u asimilaciji modernih i suvremenih poetika,likovnih smjerova sa stilskim obilježjima magičnog i metafizičkog slikarstva, oniričkog i nadrealnog. Snažni prodori iracionalnog u prostoru slike,prizori iz minulog vremena,a najčešće oni iz razdoblja fin de siecle i belle epoque, istrgnuti „kadar” iz sjećanja, fantastični predjeli i reciklirani fragmenti iz snova, upućivali su na dodirna mjesta i s poetikom nadrealizma. Stoga je kritika u brojnim interpretacijama ukazivala i na tu stilsku odrednicu Jordanova slikarstva, ali ne i kao jedinu. Međutim, i slikar precizira svoje stajalište: “Načelno me smatraju nadrealistom. No to proizlazi iz vanjske i površne sličnosti tog slikarstva… svijet kome ja pripadam mogao bi se obilježiti drugom konstantom postojanja, a to je novi realizam poetske fantastike…”
Milan Bešlić