povodom dana grada Slavonskog Broda,
svibnja 2017. pod nazivom „O ljudima i ponekoj zvijeri…“
Kiparica i likovni pedagog, Marija Ujević predstavila se s dvanaest skulptura i šest slika velikog formata u Likovnom salonu „Vladimir Becić“.
Prof. Nikola Albaneže ,povodom ove izložbe o autorici piše slijedeće:
“Kao autorica spomenika najpoznatijoj Brođanki, Marija Ujević Galetović prisutna je u gradu na Savi od 2004. godine. Tada je, naime, brončana figura Ivane Brlić Mažuranić zasjela isprva na uskom zelenom pojasu pod krošnjama parkovnog drveća, da bi potom, prije nekih šest godina, bila preseljena na širinu nedalekog korza. Iz komornoga okruženja postranoga prolaza (nesuđena gaja) na čistinu (ponekad i u vrevu) središnjega trga. Profinjeni lik znamenite pripovjedačice, elegantan u držanju, izražava njezin spokoj i zamišljenost; doista, pomalo je „odsutna, kraljevski usamljena“[1]. I premda je smještena na niskome postolju, ipak ne doziva djecu da joj sjednu u krilo. Prije će biti da zagledana u bajkovite daljine na dohvat ruke, u mješavini tople prisnosti i blage distance, prati pogledom rastrčane mališane i posakrivane domaće.
I inače Marija, sudeći po znatnome broju urbanih realizacija, najvoli razinu prolaznika ili sasvim nisko, gotovo nezamjetno podnožje (čak je i spomenik Petru Krešimiru IV – koji je među kiparičinim modelima najbliže prijelazu iz povijesne osobe u mitski lik – postavljen u Šibeniku tako da mu se s bočnih strana moguće približiti). Takav smještaj skulpture omogućuje promatračima neposredniji odnos, bez patetike i zanosa koji je najčešće neprirodan. Može li nam figura, sišavši s pijedestala, biti još bliža? Zasigurno, ako je nađemo zavaljenu u udobnu fotelju kao da je ušla u naš dnevni boravak. Upravo tako doživljavamo Portret Živane Živković iz 1976; tim više što je izveden u poliesteru (to je portretna figura, ujedno i akt na visokim petama) koji, za razliku od klasične bronce, uklanja svaku pomisao na spomeničku uzvišenost. Poprsje Goranke Vrus (1981.), pak, u svome izrazu bliže je analogiji s profinjenošću porculana i potvrđuje autoričinu trajnu zainteresiranost za ljude – zainteresiranost koju nalazimo među raznovrsnim radovima, dijelom predstavljenima i u prigodnoj izložbenoj brodskoj selekciji kao jedan od mogućih, vrlo sažetih pregleda, njezina bogatog opusa.
Možda upravo zbog radoznalosti kojom uvijek prilazi svakom novom radu, u Marije šablonski pristup ne postoji. To ne znači, dakako, da zajedničkih osobina njena djela ne posjeduju. Njih nalazimo u konceptu kojim izdvaja određene značajke; nerijetko su to uočena specifičnost modela ili zamijećena nesavršenost (ah, vječna čovječja slabosti) koje potencirano ističe, pri čemu to nipošto ne prelazi u ruganje ili omalovažavanje – kako je, navodno, Krleža za života shvatio Ujevićkin tretman svoje osobnosti. Na to se nadovezuje i rukopis kojim oblikuje volumene tijela i „boravi u fizičkoj potpunosti lika“ koji uprizoruje.
U svom sažetom, preglednom karakteru, brodska izložba Marije Ujević Galetović obuhvaća pedeset godina rada.
Trajno posvećena aktualnom trenutku, Marija Ujević Galetović neumorno gradi djelo koje pršti vitalnošću, iznimno raznoliko, čija je temeljna značajka imanentni interes za ljudsko, ali ne u idealizaciji – nju, pak, nastoji postići u oblikovanju – nego u ljudskoj nepotpunosti. U takvom ključu valja nam shvatiti i prihvatiti čitavo njeno stvaralaštvo.
U stvaralaštvu Marije Ujević Galetović sretno se i bez napora spajaju ili izmjenjuju klasičnost i modernost, dostojanstvo i komična neobičnost, ozbiljnost i lakoća, iskustvo i novina – sve obuhvaćeno i prožeto životodajnom energijom i oplemenjeno mudrošću.“