studeni 2017

Diplomirao kiparstvo 1944 (F. Kršinić) i slikarstvo 1948 (M. Tartaglia) na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je predavao 1961–85. Stvarajući kiparska djela, istodobno arhetipska i suvremena, zauzima istaknuto mjesto u hrvatskom suvremenom kiparstvu. Započeo je kao slikar (Cigani, 1949; Seka, 1952), ali se 1956. priklonio kiparstvu (Otac). Nadahnut izvornim utjecajima koje je pronašao u rodnoj Slavoniji (lokalna tradicija, ranoromanička skulptura u Rudinama) i na putovanjima 1955–56 (Lascaux, Stonehenge, Tarquinia) uspostavio je vlastiti kiparski jezik sažetih organskih oblika, snažne unutarnje dinamike i monumentalnosti. Najveći dio opusa izradio je u drvu. U portretima je isticao ekspresiju osobnosti (Cézanne I, 1962; Krsto Hegedušić, 1974; Dali, 1988), figure je oblikovao kao sugestivne antropomorfne znakove ispunjene životnom snagom (Čovjek s krilima, 1957; Sam, 1970), a u nizovima i skupinama figura nastojao je približiti osjećaj zajedništva (Jasenovac I, 1963; Korablja, 1966; Zagrljeni, 1988). Često je prikazivao životinje (Ptica, 1961; Konj, 1972) i arhitekturu (Katedrala, 1960; Tvrđava, 1985; Dubrovnik, 1992; Zatvor, 1993). Radio je i u bakrenom limu (Limar I, 1960), kamenu (Okrugli stol, 1969), terakoti (Mačke u šetnji II, 1984), bronci i gipsu. Od 1989. radio je skulpture od papira (niz raspela; Stup za sjećanje), a zajedno sa suprugom Julijom vezene kompozicije na platnu (Adam i Eva IV, 1990). Izveo je javne spomenike (Vinkovačke jeseni u Vinkovcima, 1978; Čudo u Milanu u Fallerslebenu, Njemačka, 1978; Mačka na Savskom nasipu u Zagrebu, postavljen 2001). Bavio se teorijom i praksom likovne pedagogije te dječjega stvaralaštva (knjiga Djeca crtaju, 1959). Godine 1993. darovao je Slavonskomu Brodu antologijski izbor svojih djela za Galeriju Ružić i suvremenici (stalni postav Galerije umjetnina). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1985).

Pozivamo Vas na otvorenje međunarodne izložbe Fotografija baštine koja okuplja vrhunske međunarodne fotografe u četvrtak 30. studenoga 2017. u Likovnom salonu Vladimir Becić u 19 sati. Izložbu organizira Hrvatski fotosavez Zagreb. Svi ste dobrodošli!

Akademski slikar Ivica Kurz, profesor na osječkoj umjetničkoj akademiji likovnih umjetnosti osmislio je ambijentalnu site specific umjetničku instalaciju u spomen na žrtve Vukovara. Paljenjem svijeća uz simbol Vukovara , njegov krhki vodotoranj, kako ga je Kurtz vidio, odana je pošta na sve hrvatske borce i civile koje su stradali za vrijeme opsade ovoga grada heroja u jesen 1991. godine.

Iz sredstava koje ima za otkupe Galerija umjetnina je nedavno kupila rad akademika slikara, grafičara, pisca, profesora Josipa Vanište. Riječ je o ulju na platnu dimenzija 50 x 70 cm s motivom Šestina pod snijegom . Ovim radom upotpunjena je Zbirka radova moderne i suvremene hrvatske umjetnosti. Josip Vaništa rođen je 17. svibnja 1924. u Karlovcu. Maturirao je 1943. na karlovačkoj Gimnaziji. Iste godine upisuje slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, no ubrzo, zbog ratne neizvjesnosti, privremeno prekida studij. Diplomirao je 1950. u klasi profesora Marina Tartaglie. Od 1951. profesor je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Prvi put izlaže 1952. s Miljenkom Stančićem. Pedesetih je članom grupe Petorica ( Michieli, Kožarić, Stančić, Ivančić) Začetnik je i član grupe Gorgona (1959. –1966.). Prvu polovinu šezdesetih u hrvatskoj umjetnosti obilježila je neoavangardna angažiranost grupe Gorgona koju su činili pored Vanište, Julije Knifer, Đuro Seder, Marijan Jevšovar, Ivan Kožarić, Miljenko Horvat, Dimitrije Bašičević Mangelos, Matko Meštrović i Radoslav Putar. Na domaćoj i međunarodnoj umjetničkoj sceni Gorgona je prepoznata kao vrlo rani iskaz konceptualne umjetnosti. U tom kontekstu od 1965. do 1967. prekida crtačku i slikarsku aktivnost. Posebno njeguje dopisivanje kao način komunikacije, prijateljuje s mnogim hrvatskim intelektualcima i umjetnicima. Od 1994. godine redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). Od 1997. do 2004. godine voditelj je Strossmayerove galerije starih majstora HAZU. Sklonost redukcionizmu i minimalizmu Vaništinog likovnog govora doveo ga je zarana do apstrakcije. Igor Zidić na jednom mjestu kaže:“… u Vaništinoj strogoj duhovnosti čini se da sadašnjost prisjećanja određuje i vrijeme zbivanja neku sadašnju prošlost jer čovjek koji se sjeća kao da nigda nije bio dijete, a kamoli dječak. Sve- pa i jutro- poprima boju i miris večeri: nikad zaleta, ni jednom brzopletosti uvijek bez intimističke neposrednosti: autobiografske su zabilješke ako ih ima tek listići duhovne kronike, stranice Lebensromana, forma svjedočenja o preokupacijama obrazovana i darovita Europljanina koji naporedo s razvijanjem svoje osjetljivosti razvija i umjetnost njezina prikrivanja. Neka bojazan od suvišne riječi trajno sputava Vaništinu ruku pa bismo možda u tome strahu mogli vidjeti izvor svjesno reduktivne poetike stvarnog ili pak fenomenološke redukcije kojom se brani i od emotivne eksplicitnosti.“

Likovni kritičar Josip Depolo o Vaništi kaže:“ Djelo Josipa Vanište, građeno kao jedinstveni duhovni blok kako je to izvrsno formulirao Radoslav Putar, nosi sebi sve preduvjete da postane tumačem i predstavnikom postmoderne. Jedino slikar tako jasna duha i neokrnjene emotivnosti mogao je prebaciti svoje djelo kao most između dvije udaljene obale avangarde i postmoderne.“

U predgovoru Vaništine karlovačke izložbe održane u Galeriji Vjekoslav Karas prije dvije godine Tonko Maroević zapaža: „Razdoblja nakon Gorgone za Vaništu su opet značila određenu bifurkaciju: s jedne je strane njegovao postgorgonska iskustva aleatorike i ludizma, a s druge je – jednako posno, sažeto i suzdržano – prionuo stvaralačkom vođenju specifičnog dnevnika fascinacija i iritacija. I likovnim i literarnim sredstvima nastojao je zabilježiti povlaštene trenutke susreta s krajolicima i predmetima, odnosno zgusnuto, zbijeno potražiti duhovni (konkretno, svjetlosni) etimon prizora i lika. Serija njegovih portreta, što se apartno razgranala desetljećima, uspostavila je elitno pobratimstvo autora s vrhunskim stvaraocima u raznim disciplinama i mogućim uzorima na području vlastitog bavljenja. Hodočašća raznim zemljama i krajevima urodila su nizom raznolikih pejzaža (od otočnih, preko podravskih do prigorskih) i još više gradskih veduta i karakterističnih fasada (od Trnja do Pariza i od Sv. Marka do Louvrea). Čudo pronicanja viđenog registrirao je najskromnijim, najsiromašnijim sredstvima, najčešće olovkom, a tu i tamo akvarelom, kredom, miješanom tehnikom.“
Motivu Šestina pod snijegom Vaništa se vraćao tijekom niza godina tako da postoji nekoliko verzija istog motiva uz neizostavne varijacije na zadanu temu.

Pored grafičke dvije mape Vaništinih crteža- u zbirci Kabineta akvarela, u postavu Doma Dragutina Tadijanovića nalazi se originalni Tadijin portret koji je Vaništa olovkom uradio za pjesnikova života. Taj portret omanjeg formata nosi sve značajke Vaništinog rukopisa, njegovu poetsku sjetu, reduciranost i suzdržanost u pogledu likovne naracije. Vrstan portretist kakvih je danas nažalost u Hrvatskoj vrlo malo, svjestan je da klasične likovne teme nisu u središtu suvremene umjetnosti. Sam na jednom mjesto kaže da se slikaru danas „ne preporuča slikati oblake“, ali ustrajno se kreće stazom tradicije i otvoreno se poziva na brojna velika imena povijesti umjetnosti poput Račića, Juneka, Tartaglie ili Steinera koji su mu bili uzori. Osim Tadijinog portreta u zbirci se nalazi i originalni portret olovkom Marcela Prousta.

Samostalno je izlagao u Zagrebu, Karlovcu, Varaždinu, Opatiji, Rijeci, Osijeku, Rovinju, a njegova su djela izlagana i širom svijeta, od New Yorka, Pariza i Londona do Damaska, Pekinga, Bombaya i drugdje, a danas se smatra jednim od najistaknutijih hrvatskih umjetnika. Nositelj je brojnih priznanja za svoje djelo, a izdano mu je nekoliko monografija.

Josip Vaništa

Šestine, zima, ulje na platnu 50 x 70 cm

Portret Dragutina Tadijanovića, crtež olovkom na papiru 19 x 23 cm

Povodom obilježavanja 112. obljetnice rođenja velikog hrvatskog pjesnika Dragutina Tadijanovića, u Spomen domu Dragutina Tadijanovića održana je dodjela pjesničke nagrade iz Fonda Dragutina Tadijanovića, Zaklade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koju je ove godine osvojio pjesnik Goran Gatalica. U sklopu održanog programa dodijeljene su i stipendije najboljim studentima književnosti s područja Brodsko-posavske županije. Na samom kraju programa posjetitelji su imali priliku razgledati i izložbu studenata Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti pod nazivom „Dogodine opet- ilustriranje Tadije“.

Sudionici književno-zabavnog kviza o životu i djelu Dragutina Tadijanovića koji je organizirala Turistička zajednica grada Slavonskog Broda povodom obilježavanja njegova 112. rođendana, 160 osmaša iz svih krajeva Hrvatske zajedno sa svojim mentorima posjetili su rodnu kuću Dragutina Tadijanovića u Rastušju i tamo doznali zanimljive činjenice o pjesnikovu životu.