ožujak 2022

10. ožujka 2022.g Galeriju umjetnina su posjetili supružnici Bašić kako bi Spomen – domu Dragutina Tadijanovića poklonili portret Jele Tadijanović , nastalog sredinom 20.st.

Portret je djelo velikog hrvatskog slikara Otona Glihe, rađen u tehnici ulja na platnu. Oton Gliha je bio suprug hrvatske slikarice Mile Kumbatović, te je njihova bogata umjetnička ostavština ostala u naslijeđe g. Gordanu i i gđi. Ireni Bašić (rođ. Kumbatović), koji su nakon smrti umjetnika u ateljeu slikara Glihe pronašli tridesetak neopremljenih portreta, nikada prije prikazanih i u potpunosti nepoznati javnosti.

Spomen- dom u svom fundusu posjeduje 40-ak djela Otona Glihe i Mile Kumbatović, koje je sa Tadijanovićima vezalo dugogodišnje intimno prijateljstvo. Od toga su dva djela Glihini portreti Jele Tadijanović (izloženi u stalnom postavu), ali iz znatno kasnijeg razdoblja Jelina života.

Stoga nam je ovaj portret od velikog značaja, i od srca zahvaljujemo gosp. i gđi. Bašić što su nam odlučili povjeriti ovo vrijedno djelo na čuvanje.

Ur. broj: 135/2022

U Slavonskom Brodu, 11. ožujka  2022.

Sukladno čl. 10. Zakona o pravu na pristup informacijama (Narodne novine br. 25/13, 85/15), a vezano za Javni natječaj za prijem u službu na neodređeno vrijeme  na radno mjesto Kustos- voditelj programa promicanja kulturne baštine, 1 (jedan) izvršitelj/ica ,  od 17. veljače 2022. godine, objavljen putem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje – Područna služba Slavonski Brod, Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda, službenih web stranica, Odluci o prijemu na rad na radno mjesto  Kustos- voditelj programa promicanja kulturne baštine  , 1 izvršitelj/ica  daje se sljedeća

O B A V I J E S T

o ishodu Javnog natječaja za prijem u službu na neodređeno vrijeme na radno mjesto  Kustos- voditelj programa promicanja kulturne baštine  , 1 izvršitelj/ica

Daje se obavijest da je po gore navedenom Javnom natječaju primljena TANJA MOMČILOVIĆ, MAGISTRA EDUKACIJE POVIJESTI, VSS

Ove godine 12. ožujka, napunila se trideseta obljetnica od smrti prof. Krunoslava Kerna (1935.-1992.), slikara i likovnog pedagoga, kojeg vrlo dobro pamte starije generacije Brođana. Diplomirao je na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu u klasi prof. Mladena Veže 1959., a zatim 1984.na Pedagoškom fakultetu u Rijeci kada je postao profesorom likovnog odgoja i umjetnosti. Bio je članom Hrvatskog društva likovnih umjetnika od 1970. i iza sebe je imao veliki broj samostalnih i skupnih izložaba. Dobitnik je bio i niza priznanja i nagrada.

Kruno je snažno obilježio svojim djelovanjem brodsku kulturu u tri predratne dekade nesebično se angažirajući i promičući likovnost u Brodu kao danas malo tko. Učinio je brodsku likovnu scenu vrlo živom i dostupnom za brojne autore koji su djelovali izvan Broda; u Brodu su izlagali svoja djela i u konačnici svoje radove u Brodu i ostavljali. U likovnom smislu Brod više nije bio zatvorena lokalna provincija. Kern je pokrenuo i Brodski likovni krug ( Predrag Goll, Željka Bašlin, Ljerka Kallay, Zdravko Ćosić, Branko Ružić, Mato Jurković, Ranko Stajić, Dinko Perko…) , koji je okupio brodske slikare i kipare koji su s Brodom vezani bilo rođenjem ili djelom. Pokretač je likovne kolonije „Slikari bolnici“. Cilj ovoga okupljanja bio je stvaranje zbirke umjetnina koja je poslužila za ukrašavanje prostora bolnice za bolesnike i bolničko osoblje. I konačno jedan od suosnivača akvarelističke kolonije „Sava“ 1980. koja je vrlo ambiciozno pokrenuta uz nesebičnu podršku tadašnjih radnih organizacija sa područja Slavonskog i Bosanskog Broda. Pozivi za sudjelovanje u toj koloniji upućivani su i autorima izvan granica bivše države. Umjetnici od Makedonije do Slovenije bili su redovni gosti ove jedinstvene kolonije koja se i dan danas kontinuirano održava i postala je jednom od od najstarijih likovnih kolonija u Hrvatskoj.

1982.-1990. djelovala je crtačka i slikarska škola „Albert Gruber“ koju je pokrenuo i vodio Krunoslav Kern pri centru za kulturu Radničkog sveučilišta „Đuro Salaj“ koja je zamišljena kao dvogodišnja škola za sve one koji su htjeli naučiti i svladati osnove crtačke i slikarske naobrazbe.

Krunoslav Kern pripada onoj grupi slikara čijom se zaslugom uloga periferije u umjetnosti, a koja postoji u svim zemljama i na svim meridijanima, mora uvijek iznova redefinirati i kojoj svi veliki umjetnički centri duguju mnogo. Pripadati autorima koje njihova zavičajnost snažno određuje i koji drugačije ni ne žele, znači pogled upirati u svijet koji je tu i ovdje, bez nostalgije za nekim bučnim, umjetnički življim sredinama. Život na rubu u Kruninu slučaju bio je njegov sretan trenutak ali ne samo njegov već i naš , jer za razliku od mnogih likovnih umjetnika nije iz Broda otišao, već je ostao ovdje ostavivši dubokog traga u likovnom životu Broda. Vrstan likovni pedagog potakao je interes za slikarstvom i mnoge na bavljenje likovnošću, ali isto tako bio je začetnik niza likovnih manifestacija, izložaba i senzibilizirao likovnu publiku na fenomen koji je poznat kao brodski akvarel, jer u „Brodu je sve akvarel” kako kaže Dragutin Horkić u jednoj svojoj pripovijesti.

Kultni brodski izložbeni prostor Likovni salon „Vladimir Becić „ nastao je zahvaljujući nastojanjima Krune Kerna da Brod dobije kvalitetan galerijski prostor u centru grada zbog potrebe za brojnijim izložbenim aktivnostima. Sudionik je niza kolektivnih i samostalnih izložaba i dobitnik mnogih priznanja za svoj rad o kome su pisali Vladimir Maleković, Josip Depolo, Radmila Matejčić, Juraj Baldani, Josip Škunca, Zvonimir Balog, Oto Švajcer, Stjepan Gračan, Dejan Rebić, Vanda Ekl…

Njegove najranije sačuvane slike motivski nose biljeg okruženja koje je tako neizmjerno volio; a to je bio rodni grad i rijeka koju je slikao kao malo koji brodski slikar prije njega. Fenomen riječnog pejzaža potakao ga je da stvori djelo koje teško može biti nadmašeno, jer ga je tako uporno i postupno gradio. Problematizaciju savskog/slavonskog pejzaža Kruno je ozbiljno razrađivao cijeloga života poput mnogih slikara kojima je zavičajni pejzaž obilježio cjelokupno stvaralaštvo(Gliha, Šimunović ili Ćosić)….Kruno se nije obazirao na aktualna likovna kretanja, ostajući vjeran sebi i svom likovnom intimizmu, svojim djelom je dokazao da se za slikarstvo u našoj sredini itekako može pobuditi interes. Veliki radnik koji se nikada nije odvajao od papira i kistova ( u prtljažniku njegova automobila uvijek je bilo slikarskog pribora i boja), stvorio je osobni stil koji je daleko od svake površne dopadljivosti. Njegove poetske tonske vizure slavonskih sela, brodskog samostana, šlepova na Savi, ali i mrtve prirode, odražavale su ono karakteristično Krunino „pozadinsko zračenje” koje izbjegava bilo kakvom verbalnom definiranju. Ono se osjeća. Kao što su neki umjetnici slikari neba ili zemlje, Kruno je bio slikar rijeke. Cezanne je slikao jedno brdo u Provansi cijeli život. Monet, pola svoga života slikao je baru u Givernyiju. Trideset godina slikao je Kruno Savu.

Premda je slikao u mnogim tehnikama; njegov interes je obuhvaćao pastel, akril, ulje i jajčanu temperu, no zasigurno je akvarel pobuđivao njegov najveće zanimanje i po kristalno transparentnim akvarelima ga najviše i pamtimo. Akvarelom, tom najtežom likovnom tehnikom, osigurao je poštovanje širokog kruga likovnih znalaca i izvan Broda i u njemu je ostvario najbrojniji i najbolji opus.

Njegovi savski akvareli su jednostavne, ali snažne i autentične vizure, koje nose duboku prisutnost metafizičkog naboja, na način i u izvedbi koja je upravo školski jasan primjer osobina akvarelnog medija. Mnogi slikari posežu za akvarelom; ali malo ih je ovladalo takvom čistoćom i prozračnošću koja je tipična za Krunu. Stvarajući s lakoćom koja se ne može hiniti, jer je plod napornog svakodnevnog rada, kretao se postupno ka sintezi koja je savski pejzaž pretvarala u iskustvo odsutnoga. Široke plohe neba i rijeke sadržavale su sve manje detalja. Njegova Sava je sve manje bila topografsko izvješće, a sve više snoviti i magični zapisi o svjetlu i obalama koje ne poznaju vrijeme ni doba dana. Stoga je i razumljivo da Kruno nikada nije datirao svoje radove; osjećao je to kao suvišnu i nepotrebnu obavezu, jer njegova Sava lišena naznaka godišnjih doba nikada nije ni tekla u fizičkom vremenu. Postigao je ono što tek rijetkima uspijeva; njegovo djelo je pobijedilo vrijeme.

Pitanje koje se nameće za sve prerano umrle umjetnike, pa tako se legitimno ono postavlja i u kontekstu njegova djela , jest što bi sve bilo stvoreno da je još poživio? Slutimo da se kretao ka jednoj novoj, zrelijoj fazi; njegov potez kistom bivao je sigurniji, a forma očišćena od suvišne deskriptivnosti.

Njegova neizmjerna slikarska sloboda započinjala je upravo tu gdje su je drugi gubili. Nije imao potrebu trčati za konformizmom originalnosti i znao je da će ga to ne malo stajati. Njegovo slikarstvo iz rakursa suvremene teorije i nema prava na atribut „suvremenoga”, ali ono jest suvremeno jer nije mogao fizički kao uostalom djelo bilo kojeg drugoga autora iskočiti iz vlastite vremenske zadatosti. Nije htio praviti nikakve ustupke i stvarati konceptualno slikarstvo koje su mnogi prihvaćali kao danas jedino moguće i jedino u njemu vidjeli smisao slikarske suvremenosti .Vidio se nastavljačem figurativne slikarske tradicije i zasigurno je jedan od niza „nevidljivih” čije će djelo prije ili kasnije morati biti revalorizirano.

Za njega likovna tradicija značilo je biti u tradiciji i prenositi tradiciju.

Uznemirujuća misao o njegovoj preranoj smrti potvrđuje da se umire u nedovršenosti. Kruno je imao pedeset sedam godina kada je umro u ožujku 1992. Brod je njegovim odlaskom izgubio mnogo, a pogotovo ljudi koji su ga poznavali i slikari koje je uputio u tajne mnogih medija. Parafrazirajući Borgesa možemo reći da svaki brodski akvarelist koji odluči slikati Savu ili brodski samostan, postaje drugi Kruno. Svaki novi akvarel koji se naslika u Brodu prije svega hommage je Kruni.

Bogdan Mesinger, koji je pisao mnoge predgovore kataloga za Krunine izložbe, navodi na jednom mjestu slijedeće: „Rijetki su, naime, slikari koji na svojim slikama uspijevaju održati oba identiteta – i identitet motiva i svoj identitet, identitet slikara – u punom postojanju i u uzajamnom skladu. Krunoslav Kern im pripada.

Ostaje svoj. Ostaje svoj i kada uspijeva prenijeti na papir gotovo neuhvatljivi mahniti fluid rijeke i kada kondenzira oblik broda i kada slijedi mijene petrificiranih silueta istarskog gradića (Bale) koji se otvara pred njim kao sablasna struktura drevnog vremena urezanog u romaniku… No lirska suptilnost u evokaciji motiva ostaje ipak, dominantnom. Ona stvara specifični dojam da su sve njegove slike – akvareli tišine.”

Prošlo je trideset godina od njegove smrti. Godine 1985. Općina Sl. Brod mu je dodijelila – Plaketu grada Slavonskog Broda. A 1988., Nagradu oslobođenja Slavonskog Broda.

Grad Slavonski Brod posthumno mu je dodijelio priznanje za životno djelo “Zlatni čaplju” 2012., a na kući u kojoj je živio u Zajčevoj broj 6. postavljena mu je spomen ploča o dvadesetoj obljetnici od njegove smrti s brončanim likom koji je izradio akademski kipar i profesor zagrebačku ALU Stanko Jančić ( 1932.-2018.).

Branimir Pešut, voditelj „Kabineta akvarela“ Galerije umjetnina grada Slav.Broda

Tekst koji slijedi napisao je prof. Mato Jurković, akademski slikar iz Zagreba povodom tridesete obljetnice Krunine smrti .Matino djetinjstvo bilo je vezano za Brod i ovdje piše i o jednom vremenu kojeg više nema.….

Bio sam još dijete, osnovna škola. Ime Kern bilo mi je poznato. Znao sam samo, brodski slikar. Nisam puno slikara niti znao a vjerojatno ih i nije nešto niti bilo. Tko se je u to vrijeme u Brodu uopće time ozbiljnije bavio. Bilo je to ono poslijeratno doba, potkraj pedesetih. Najstariji od njih slikara, svima poznatih brodskih slikara bio je, kako se je govorilo Rus, slikar Antipov. Tipičan slikar s bradurinom, zapušteni starac kako ga ja pamtim. Pretpostavljam da je morao pripadati tzv. peredvižnicima, lutajućim bijelo svjetskim zabavljačima i umjetnicima koji je nekako, tko zna kako zaglavio u Brodu. Moja majka od njega je kupila dvije slike koje su završile negdje na tavanu jer se nisu nikome sviđale osim njoj. Moram reći, poslije sam shvatio da to nije bio njegov domet! Ali ovdje nije riječ o njemu već o atmosferi vremena.

Kao „klinjo“ bio sam vrlo zainteresiran za slikarstvo i osim crtanja i slikanja doma i u školi na crtanju, bio sam i u školskoj likovnoj sekciji koja je bila prilično aktivna. Svake nedjelje dopodne! Iz te će likovne sekcije moje generacije, kasnije osim mene Akademiju likovnih umjetnosti završiti i Željka Bašlin. Nekih imena te sekcije se i danas sjećam. Bila je to Maja Šuveljak, samozatajna vrlo draga riđa cura, Bračun „Brca“, visoki dečko, košarkaš, oslonjen na izraz naivaca u to doba vrlo popularnih, talentirani Zvonko Verhas i još podosta njih kojima ne pamtim imena. Lijepo smo se zabavljali slikajući Savu i sve oko nje. Pričali smo usput o velikim slikarima i kojekakvim svojim radovima, maštali s interesom i intimnim nadama osobnih želja.

Od susreta s Krunom do kolege i prijatelja

Bila je, sjećam se u to doba nekakva izložba slika, da li u Muzeju ili negdje drugdje u blizini Save i tu izlagao je osim Kerna i neki Pihač, možda i Gruber, u to već nisam siguran, ali svakako i moj nastavnik iz crtanja u osnovnoj školi „Mika Babić“ (danas „Hugo Badalić“), voditelj spomenute likovne sekcije, Crnogorac Žarko Perović. Ako dobro pamtim, bili su tu izloženi nekakvi pejzaži, akvareli, možda i neko ulje. Spominjem tu izložbu jer to je na neki način bio moj prvi susret sa slikarom Kernom. Nedugo iza toga dogodio se je i prvi naš stvarni kontakt zahvaljujući mojoj nastavnici hrvatskog, Zlati Živatović izuzetnoj osobi, koja ga je nagovorila da me posjeti doma, kući u Zrinskoj 62, gdje sam živio s roditeljima. Ostao mi je u sjećanju taj za mene važan događaj, prijateljski razgovor, njegovi savjeti i razgovor sa mojim ocem i tako sve to, što poslije sam shvatio, Kruno je neumorno radio, za cijelog svog života. Poticao je mlade na likovnu priču.

Kruno je zračio je erudicijom i iskrenošću. Nesebično je i s entuzijazmom unosio kritičku misao oslonjenu na direktno perceptivno slikanje. Naučiti gledati i crtež, perspektiva i prostorni planovi bili su polazišta njegove edukacije. Ovo što govorim, lako je prepoznatljivo ako pogledate Krunin crtež olovkom. Linija je anatomska, što znači izmjenična, deblja – tanja, jača – slabija i s takvim rasporedom tih elemenata da tumači volumen i prostor, a nikako nije izmjenična kao dekorativna, tzv. kaligrafska koja ekvilibrira ta izmjenična svojstva linije uvijek sa njenim smjerom, a pogotovo Krunina linija crteža nije bila monotona koja dakle jednoličnim karakterom tumači plošnost.

Iznad svega inzistirao je Kruno na osobnom, autorskom preispitivanju vjerodostojnog doživljaja likovnog motiva, predočenog trenutka. Znao je katkada, pokazivao mi je to, na poleđini svog akvarela zabilježiti kuriozum npr. „slikano na minus sedam“. Vjerodostojno, slikao je motiv uživo na toj temperaturi. Bitno mu je bilo jeli Sava imala više sive ili maslinaste boje, jeli refleksija njene površine, upravo refleksija tog, baš takvog neba čija boja, zna se određuje sve boje slike kako je to svojevremeno lijepo rekao poznati engleski slikar John Constable. Također npr. pogoditi kistom kojom oštrinom motorni čamac para poput ogledala bonacastu površinu velike Save i kreće se brzinom koja je baš ta brzina, ni veća ni manja, to izaziva likovni interes stvaralaštva Krune Kerna.

U svom zrelom slikarskom dobu, sjećam se dobro jedno čitavo poslijepodne kod njega u Brodu pokazivao mi je Kruno mape svojih akvarela. Oduševio me je upravo posljednji ciklus najkraće rečeno, ciklus koloristički reduciranih radova na istančanu skalu zelenih maslinastih boja i tonova sa efektom blještavila glavnog motiva, Save. Bio je to akvarel sasvim drugačiji od npr. razlivenih i skoro do gvaša zasićenih kolorističkih akvarela drugog također akvarelista i dobrog slikara Broda, Zdravka Čosića.

Pozdrav prijatelju, uvijek te se rado sjećam

I nije puno vremena prošlo od naših prijateljskih susreta, pita mene jedan dan moj prijatelj i suradnik Jadranko Modić tadašnji galerista ( zagrebačka galerija „Sfinga“ ) kod mene u ateljeu u Zagrebu „možeš li mi preporučiti gdje da uzmem dobar akvarel“. I ja mu, naravno preporučim Krunu. I opet nije dugo vremena prošlo upravo Modić javlja mi, umro je Kruno! Kako odjednom, samo tako, jako me je iznenadilo i sada trideset godina poslije ovaj tekst rado pišem u spomen prijatelju i nadasve dobrom čovjeku o čemu samo tek toliko jer to i tako svi znate!

Šta reći, siguran sam da je Kruno Kern značajno, vjerojatno najznačajnije u svoje vrijeme utjecao na likovnost Broda, na određenu prisutnu mladu generaciju, a i na slijed generacija iza njih, naročito kada je u pitanju akvarel i svakako i ne samo akvarel.
Mato Jurković

Na slijedećoj poveznici možete preuzeti dokument – Preuzimanje