lipanj 2018

Tihomir Pinter rođen je 19. siječnja 1938 u Bjelovaru. Fotografiju je upoznao još kao dijete jer se njome bavio njegov otac, koji je i organizirao fotografske izložbe u Bjelovaru, a i stariji brat Stjepan. Nakon završene gimnazije u Bjelovaru, studirao je kemiju i likovnu umjetnost. Između 1954. i 1958. pohađao je vojnu medicinsku školu u Ljubljani. Posjećivao je umjetničke i fotografske izložbe i počeo se zanimati za apstrakciju u likovnoj umjetnosti. Susreo se s “Ljubljanskim fotokrugom”, a najviše ga je impresionirala fotografija Slavka Smoleja.

Godine 1958. zapošljava se u vojnoj ljekarni u Sarajevu kao farmaceutski tehničar i pridružio se Fotoklubu Sarajevo. Također polazi tečaj fotografije. Dvije godine kasnije upisuje farmaceutsko-biokemijski studij u Zagrebu, gdje je diplomirao 1965. Godine 1973.u Zagrebu završava magisterij iz područja kemije hrane, a 1975. je doktorirao.

Godine 1970. FIAP (Fédération Internationale de l’Art Photographique) mu je dodijelilo naslov umjetnika FIAP-a, a nakon premještanja u Ljubljanu postao je članom Fotogrupa ŠOLT iz Ljubljane. Između 1969. i 1981. bio je među prvih deset izlagača u Sloveniji i Jugoslaviji. Prijateljevao je sa slikarom Andrejom Jemecom, kojega je i portretirao u studiju. Slijede portreti drugih umjetnika u studiju. Godine 1975. FIAP mu je dodijelio titulu izvrsnosti FIAP

Na inicijativu Društva slovenskih skladatelja fotografirao je slovenske skladatelje. Posjetio je iskladatelja Božidara Kantusera u Parizu. Također je fotografirao parišku četvrt La Défense. Na francuskom institutu Charles Nodier u Ljubljani, priredio je izložbu o Parizu. Godine 1995. otvorio je svoj studio i počeo se baviti studijskim portretiranjem.

Godine 2006. primio je nagradu Janez Puhar za životno djelo, a od 2007. član je Društva dizajnera Slovenije i Udruge slovenskih likovnih umjetnika. Ukupno je sudjelovao na 565 skupnih izložbi i pripremio 94 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je 175 nagrada.

Prije 11 godina, na današnji dan, 27. lipnja, preminuo je jedan od najvećih hrvatskih književnika – naš Dragutin Tadijanović.

Dragutin Tadijanović rodio se 4. studenoga 1905. godine u Rastušju u blizini Slavonskog Broda, kao najstariji sin zemljoradnika Mirka Tadijanovića i Mande. Svoje školovanje počeo je u susjednom selu Podvinju, gdje je polazio Nižu pučku školu te u Slavonskom Brodu gdje je završio dva razreda Više pučke škole.

Svoj umjetnički put započeo je 1920. godine, stanujući u brodskom samostanu, gdje je kao učenik petog razreda gimnazije počeo pisati pjesme. Svoje daljnje školovanje nastavlja u Zagrebu na Gospodarsko-šumarskom fakultetu, gdje je nakon upisa vrlo brzo prešao na Filozofski fakultet (smjer povijest južnoslavenske književnosti i filozofija) na kojem je i diplomirao 1937. godine.

Nakon završetka školovanja radio je kao urednik službenog lista “Narodne novine” (1935.- 1940.), honorarni nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1939.-1945.), urednik u knjižnici “Djela hrvatskih pisaca”, te u Izdavačkom poduzeću “Zora” i „Hrvatski pjesnici“, te u „Matici hrvatskoj“ . Bio je i ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a sve do umirovljenja, 1973. god.

Pored svojih raznovrsnih poslova nalazio je vrijeme kako bi se posvetio svojoj pravoj i prvoj ljubavi – književnosti. Prvu pjesmu („Tužna jesen“) objavio je u đačkoj „Omladini” 1922. pod pseudonimom Margan Tadeon, a pod svojim imenom počinje objavljivati 1930. u „Književniku” i „Hrvatskoj reviji”. Objavio je oko 500 pjesama u 40-ak zbirki, a priredio je i nekoliko izdanja svojih izabranih i sabranih djela.

Dragutin Tadijanović pojavio se u vrijeme kad je na scenu stupila moderna književnost i kada su postojale najave socijalne književnosti. No unatoč svemu tome, Dragutin je ostao vjeran sebi oslanjajući se na intimne i zavičajne teme s čim je nastavio više manje do kraja svoje karijere.

Među njegova djela treba spomenuti: „Pepeo srca”, „Dani djetinjstva”, „Tuga zemlje”, „Pjesme”, „Blagdan žetve”, „Prsten”, „Kruh svagdanji”, „More u meni”, „Dom tajnovitosti”, „Čarolije” te mnoga druga djela ovog velikog književnika.

Za svoj književni rad Tadijanović je nagrađen brojnim nagradama ( Nagrada grada Zagreba, Nagrada Vladimir Nazor, Zmajeva nagrada, Goranov vijenac, itd..), dodijeljena su mu visoka društvena i državna priznanja (Orden rada sa zlatnim vijencem, Orden Republike sa zlatnim vijencem, Red kneza Trpimira, Red Danice Hrvatske, itd..), počasni je član brojnih književnih i kulturnih društava i organizacija a usto je i počasni građanin Raba, Slavonskoga Broda, Zagreba, Zaprešića, Vukovarsko- srijemske županije..

Svoju cjelokupnu bogatu ostavštinu odlučio je nakon svoje smrti ostaviti gradu Slavonskom Brodu i kao takva može se svakodnevno razgledati u Spomen – domu Dragutina Tadijanovića u samom centru grada.

Kad mene više ne bude
Svakog dana sunce zapada. Doći će
Dan od kojeg će se znati: mene
Više nema.
Neće se ništa desiti što nije bilo
Za moga vijeka: mornari će
Ploviti morima,vjetrovi će hujati žalostivo
U granju, savijat će se dozrelo klasje k zemlji.
Voljet će se mladići i djevojke
Kao što se prije njih
Nikada nije volio nitko.
U jesen, kad voće dozrijeva, kad se beru
Plodovi, prolazit će njih dvoje
Alejom ispred Sveučilišta; zatim će
Šetati pod kestenima na Griču
Držeći se za ruke, dugo, dugo,
Kao što se prije njih nitko
Nije držao nikada. Oni će sjesti na klupu
Starinsku i spazit oboje: na njima leži srebro mjesečine
(Kako je negda počivalo na tebi
I meni, u doba mlade ljubavi). Prije neg se poljube,
Djevojka će šapnuti sjajnom mjesecu: Sanjam li
Ili čitam pjesnika
Koji je pjevao o mojoj ljubavi?

Rijeka (Brgudi 155),
30.prosinca 1955., naveče