Petnaest godina bez Tadije.
Otišavši tog 27. lipnja 2007., osim pisanog naslijeđa, ostavio je – tišinu. Ne onu običnu, „suhu“, bezvakuumsku. Možda sebično za reći; tu među nama je bio pune 102 godine i znali smo da je tu. Pjesnikom ne postaješ, pjesnikom se rađaš i iako zadnje dvije godine svoga života nije napisao nijednu pjesmu; bio je tu; nadali smo im se.
Nakon te lipanjske srijede 2007. ostala je tišina – ona „od mene ništa više.“
Da li je sebično to pomisliti?
Tadijanović je napisao 480 pjesama i puno proznih djela koje su okupljene u čak 44 sabrane knjige pjesama i proze. Da li je realno željeti još?
Čovjek kao čovjek, sa svim svojim slabostima, kad ga naučiš na puno, on uvijek traži više. Jer Tadiji je to dolazilo prirodno..
„ Otkako znam za sebe
S riječima prijateljujem
Riječi su moja muka
Riječi su moja radost
Riječi su moje prokletstvo
Riječi su moja utjeha
Riječi su život moj
Otkako za sebe znam
S njima prijateljujem.“
Prijateljstvo riječi
Zagreb (Gajeva 2a), 3 .listopada 1981.
Iako prve pjesme piše već kao dječak od 13 godina, u poeziji se Tadijanović javlja potkraj 1920.g. Do svoje dvadesete, potpuno nepoznat javnosti, napisao je mnoštvo pjesama (Tadija navodi čak 95 naslova), koje su kasnije ušle u razne antologije. U javnost izlazi 1922. u zagrebačkom srednjoškolskom listu „Omladina“, kao Margan Tadeon i tada već biva zapažen kao nova i izvorna pojava u hrvatskoj književnosti. Tadijanović je na sebe svratio pozornost kao pjesnička osobnost koja je odudarala od poezije svoga vremena; umjesto prikazivanja modernog čovjeka u raljama urbanizma on u pjesme unosi duh patrijarhalnog sela i čiste zemlje; Tadijanović je prije svega pjesnik sela i zemlje!
Tadijanović je svojim pjesničkim opusom stvorio jedan lirski svijet, koji je izgradio na dječačkim temama u pejzažima rodnog Rastušja, a koji je kasnije sazrijevao na sjećanjima tog djetinjstva i mladosti kroz sukob sela i grada. Ali njegova je poezija prije svega autobiografija u stihovima; svim pjesmama piše ako ne točan datum pa i sat, a onda sigurno mjesec i godinu, kao i mjesto nastanka. Time lakše pratimo njegovo pjesničko sazrijevanje, mladenačku energiju i radost koja ga je pratila do samog kraja.
A glavna odlika njegove poezije, koja se kao nit proteže od prve do zadnje pjesme je – jednostavnost; jednostavnost izraza, korištenje jednostavnog, svakodnevnog jezika u službi klasike koja odbacuje suvišno i teži jasnoći i mjeri.
Tadijine pjesme nastaju iz stvarne i neposredne situacije, pa ono što bi se moglo činiti simboličnim ili metaforom, gotovo je uvijek realna stvar, tema je uvijek realna i životna. Pjesme gradi nevezanim stihom, čime naglašava ritam i muzikalnost svojih stihova što njegove pjesme čini bliskima i mladom i starom.
Ono što ne mnogi ne znaju, a o Tadiji je gotovo bitno znati kao i stihove pjesme „Dugo u noć, u zimsku bijelu noć…“ je i to da Tadija za književnost nije samo velika pjesnička ličnost. Njegov urednički rad je uvelike zadužio književnu povijest Hrvatske: kao urednik u Nakladnom zavodu Hrvatske uredio je Djela Ivana Gorana Kovačića, u Matici hrvatskoj uređuje kolekciju Hrvatski pjesnici a kao direktor Instituta za književnost Jugoslavenske akademije (gdje je na mjestu ravnatelja proveo punih 20 godina) Sabrana djela A.G. Matoša, Janka Polića Kamova, S. S. Kranjčevića, Tina Ujevića i Vladimira Vidrića .
Prirediti kritičko izdanje nije samo tehnički posao, već i istraživački, znanstveni i stvaralački rad a Tadija je pokazao svoju predanost hrvatskom jeziku i narodu pretočivši ljubav prema tuđem književnom djelu prikupivši i spasivši od propasti ostavštinu mnogih naših književnika, koja bi bez njegove intervencije ostala zauvijek razasuta.
Tadijanović je jedan od najvećih, baštinik jezika i hrvatske pjesničke tradicije.
Pune 102 godine je koračao među nama i sijao sjeme; jesmo li mu dali do znanja da svatko od nas u sebi nosi barem jedan njegov stih?
„Sudbina čovjeka je na mjestu gdje sva mjesta prestaju. Ispod Sunca, ispod ostvarenih i neostvarenih želja, ispod protjecanja i pretakanja.
I ako
Nestat će mene
I moje sjene
U dolini mraka.
Pjesma o Čovjeku i Suncu
Ostat će sjećanje. Sjećanje dano ljudima o njihovoj neizbježnoj prolaznosti. Sjećanje na nekog drugog, možda ne Tadijanovićevog, a opet istog Vječnog Bježača na putu ka suncu, sjećanje na mnoštvo Vječnih Bježača u silasku od sunca, ostat će uspomene. Uokvirene u rastuške razglednice prirode.“
(Darija Mataić- Agičić: Tadijanovićeve samostanske pjesme, Zbornik o DragutinuTadijanoviću u povodu 95. pjesnikova rođendana)