Na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni Peruško Bogdanić pojavljuje se s prvim kiparskim djelima sredinom 70-tih godina. Naime, odmah po završetku studija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti mladi se kipar predstavlja na zajedničkoj izložbi s Kuzmom Kovačićem i Igorom Rončevićem u „Galeriji Na Bankete“ u gradu Hvaru 1976.godine. Dakle, prije četiri desetljeća zakoračio je na likovnu scenu s djelima u kojima su se već razabirala neka obilježja njegova kiparstva, a napose je bilo razvidno ishodište u postmodernističkom naslijeđu i mediteranskom nadahnuću. Na tim je temeljnim premisama i započeo tražiti vlastitu kiparsku izražajnost u jednostavnosti forme naglašavajući njezinu likovnu komponentu rafiniranim oblikovanjem volumena i čistom, haptičkom površinom zamjetne poetske sugestivnosti. Ovim isticanjem temporalnih i estetskih odrednica nastojimo kazati da upravo unutar njih i lociramo kipareve početke u formativno razdoblje njegova stvaralaštva. Štoviše, da nam valja skrenuti pozornost na činjenicu da su vremenski okvir, društveno okruženje, kulturološko ozračje i multimedijalni kontekst nezaobilazni u promatranju kipareva djela kako u prvoj, odnosno, i početnoj fazi tako i u njegovoj cjelovitosti, to jest u retrospektivnom sabiranju i kritičkom sumiranju. O tome valja govoriti i zato kako bismo naglasili činjenicu da se Bogdanić kiparski nije formirao izvan tradicijskog konteksta, a napose onog postmodernističkog. Štoviše, da je upravo na tim vrijednostima koncipirao stvaralački proces kojim je kroz četiri desetljeća izgrađivao svoju kiparsku individualnost u autorskoj prepoznatljivosti. U ovako naznačenom sagledavanju Bogdanićeva kiparskoga djela ne bi trebalo zanemariti ni činjenicu da je to utjecalo i na druge autore u toj generaciji, dakako, i ne samo kipare, već i slikare, kao i crtače, grafičare, pa i umjetnike koji se izražavaju i u drugim medijima. Ove nas činjenice upućuje na zaključak da kiparevo traženje vlastitoga izraza u tom razdoblju možemo promatrati u kontekstu velikog postmodernističkog procesa koji je usmjerio umjetnost tog razdoblja prema multimedijalnom, te, napose, prema istraživanju novih materijala i novih medija umjetničkog izražavanja. Dakle, u toj, gotovo bismo mogli kazati, prevratničkoj preobrazbi likovnog diskursa i propitivanja vlastitog medija prepoznajemo i snažno obilježje europske i svjetske umjetnosti 20. stoljeća, a naročito njegovu drugu polovicu što je presudno utjecalo i na suvremene hrvatske klasike: Vulasa, Kantocijevu, Ružića, Bakića, Džamonju, Mariju Ujević, Radovanija… A upravo je njihovo iskustvu bilo poticajno naraštaju mladih umjetnika u 70-tim godinama u čijim se prvim djelima iščitava ta maestralna linija suvremenog hrvatskog kiparstva koje je visoko postavilo ljestvicu i novog estetskog kriterija. A upravo tim duhovnim visinama i estetskim dosezima, osim Peruška Bogdanića, stremili su još i Kuzma Kovačić…. Slavomir Drinković, Kažimir Hraste, Matko Mijić, Petar Barišić, Vladimir Gašparić….pokazujući već svojim prvim djelima da su njihovi legitimni nasljednici. Među tim mladim autorima koji se tad počinju formirati u zadnjim desetljećima 20. stoljeća, i kao što smo naznačili, izuzev dodirnih točki u ishodištu i bliskim estetskim obilježjima, stvaralački put Peruška Bogdanića markiran je vidljivim tragovima i dubokim individualnim otiscima. A upravo tako prepoznatljivi kiparski tragovi upućuju nas na tu slojevitost postmodernističkog konteksta o kojemu valja govoriti kako bi se jasnije sagledalo Bogdanićevo djelo kao zreli plodovi izrasli na tom estetskom humusu. Snažno prožeto tim naslijeđem ovo je kiparstvo svoju stvaralačku komponentu izgrađivalo na kultiviranom metjerskom postupku nedvojbenog izvedbenog umijeća, dosljednom provedbom likovnog koncepta problematiziranog u tematskom ciklusu (primjerice ciklus „Šah mat lak“ iz 2009./10. koji je manjim dijelom u recentnom izboru postavljen i na ovoj izložbi…),i, dakako, na estetskim premisama oblikovnog postupka čija se obilježja iščitavaju i u drugim djelima („Paž“,2003. i dr., kao i u crtežima…) gdje se prepoznaje kipareve autorske specifičnosti koje je kritika visoko vrednovala. Naime, već je isticano da je Peruško Bogdanić znalački asimilirao vrijednosti tradicijskog kiparskog medija u lucidnoj sintezi njihova postmodernističkog propitivanja stvarajući kiparstvo koje se prepoznaje kao nova likovna činjenica i vrijedna dionica u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti.
Milan Bešlić