Detaljnije možete pogledati OVDJE
Vijesti
Slikar ima pravo na tišinu, nijemost, gluhoću. Odgovore nema, tek čuđenje. Ta četvorina, plošina, iz nevida neimenovano je, u početku, prazno mjesto. Ispostavlja se kao visina i širina, bijeli šum, hod u ništa, a ne vrijeme i mjesto.“
Igor Modrić
Epiderma Modrićevog mikrokozmosa nije kompaktna, satkana od monolitnog veziva već je atomizirana, rasuta u česticama, načete kohezije. Vlastitom imaginacijom, strpljivim slikarskim postupkom on pokreće integraciju partikula boje uz istovremenu gradnju i razgradnju prostora koje poziva u postojanje. Krhkost njegovih izmaštanih svjetova ne pozivaju nas da fizički u njemu poželimo prebivati jer namjena mu je druga. Ovo je mizanscena koju je iznjedrio samotarski duh i mjesto je osluškivanja tišine vlastite nutrine kroz koju dopiru i kondeniziraju se univerzalni znakovi i simboli. Oni su nositelji kompleksnih značenja i žive životom neodredive onkrajnosti, vežu u nama ono svjesno i nesvjesno. Sve ne moramo i ne možemo razumjeti jer slikar nam se obraća šifriranim jezikom ali nešto možemo naslutiti. Svaki simbol je mnogoznačan, svijet je u malome i nadrasta vlastitu definiciju. Skeptičan prema jasnom danu, blizak sutonima i sfumatu Modrić oblikuje nokturalne vizije jer noć je doba za snove, a Modrić vjeruje da je „život san“ kako glasi naziv jednog njegovog rada.
Modrić se predstavlja s dvadesetak radova manjeg formata na papiru i platnima slikanim tušem, akvarelom, akrlilikom koje je koncipirao u tri ciklusa.
Modrić je rođen 1959. u Zagrebu, gdje i danas živi. Na Slikarskom odjelu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti diplomirao je u klasi profesora Raoula Goldonija. Po završetku studija, slijedeće dvije godine, bio je suradnik Majstorske radionice profesora Ljube Ivančića i Nikole Reisera. Slikar je i likovni pedagog s gotovo četrdesetgodišnjim stažom u osnovnom, srednjem i visokom školstvu. Od1996. do danas profesor je Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. U razdoblju od 2010.do 2014. bio je voditelj Izložbenog salona Izidor Kršnjavi, također u Zagrebu. Godine 2011. objavljena mu je pjesnička zbirka Sinopsis sna. Samostalno izlaže od 1983., a do sada je realizirao tridesetak samostalnih i veći broj skupnih izložbi.
Sudionik je Akvarelističke kolonije „Sava“ i zastupljen je s jednim radom u postavu Galerije Ružić. Član je HDLU-a. Autor je likovnog postava brojnih izložbi drugih likovnih umjetnika.
Na današnji dan 2006. godine napustio nas je jedan od naših najvećih zavičajnih slikara, Zdravko Ćosić.
Sjećamo ga se uz intervju koji je s njim vodila Irena Vukas Çufalar, današnja urednica programa Radio92fm, a te 1999. učenica 8. razreda Osnovne škole “Ivan Goran Kovačić”. Intervju je osvojio prvo mjesto na Lidranu na nacionalnoj razini ?
SVIJET U KOBAŠU, A KOBAŠ U SRCU
Razgovor s akademskim slikarom Zdravkom Ćosićem
Ne jedan stoljnjak, nego čitav bakin “hekleraj” rasuo se u krpice što su padale s neba. Taj dan siječnju na repu, a meni vječnost, kao i svaki dan u kome se mora dogoditi nešto značajno.Kulisa od snježnih krpica trebala je prekriti sve oko mene što bi mi moglo odvući pozornost i ostaviti samo put kroz bjelinu koja vodi u Slavonski Kobaš. Nebo je dalo sve od sebe otvorivši čistu, bijelu stranicu koju je trebalo ispisati i oslikati. U Kobašu nisam tražila ni tragove prošlosti kad su oko njega sijevale sablje ni suvremene događaje. Moj zagonetni cilj je akademski slikar Zdravko Ćosić.
Novinarsko neiskustvo je u meni budilo strah od krivih pitanja i promašenih tema, ali kad se zahvaljujući slikarovoj vitalnoj i srdačnoj majci dobrodošlica razvila kao bujica toplog ozračja, sve su prepreke nestale i činilo mi se da nisam prvi put ovdje. Rijeka razgovora o slikanju, slikaru i slici nesputano je potekla. Moje divljenje tom izuzetnom čovjeku je raslo.
Kako to da ste postali slikar i tko Vas je potakao na slikanje?
Otkad znam za sebe, ja sam slikar. Kao dijete sam volio crtati razne figure, brodiće, Indijance… Sava mi je blizu. Iz dvorišta idem na Savu pa sam tako gledao brodove i crtao na zamagljenom staklu, krajevima novina. Mnogi su uočili tu moju nadarenost. Nekada je izlazio Polet, srednjoškolski list za književnost, nauku i umjetnost. Urednik mu je bio Vilko Selan Gliha. Otac mu je odnio radove. Oni su se oduševili i sedam mojih crteža odštampali u jednome broju. Tada su napisali kako skreću pozornost na ovaj fenomen…
Je li Sava nešto više za Vas od rijeke koja, eto slučajno, protječe blizu Vas?
Ne protječe slučajno. Po svojoj duhovnoj strukturi veliki sam zaljubljenik u vodu. To je jedan praelemenat iz kojeg je potekao život. Voda je živa, svake minute se mijenja. Ja sam patološki zaljubljenik u vodu. 90% moga rada su motivi voda: rijeka, jama, bara…
Koji su motivi vaša trajna inspiracija?
Trajna inspiracija je moj krajolik, slavonski, posavski. Tu sam rođen.
Najbolje ga poznajem. Mislim da čovjek treba raditi ono što najbolje pozna. Ja sam za zavičajno slikarstvo i umjetnost.
Kako doživljavate slikanje, kao pražnjenje ili punjenje?
U slikarstvu ja stvaram jedan svoj svijet. Sve ono što me tišti, raduje nastojim pretočiti u sliku i izraziti likovnim elementima. Slikarstvo je moj svijet u kojemu sam suveren, u kojemu po svojoj volji mijenjam, gradim, izgrađujem. Tu sam, što bi rekli, svoj na svome!
U kojoj mjeri pretačete osjećaje na paletu i koliko oni utječu na ton i kolorit slike?
Slikarstvo je jedan čin gdje ako si suviše racionalan, nisi kreativan. Slikama nastojim ono nevidljivo učiniti vidljivim. U slikarstvu čovjek slika svoju nutrinu, svoj unutrašnji svijet i to nastoji učiniti vidljivim oblikom, bojom i formom.
Jeste li razmišljali o slikarskoj koloniji u Slavonskom Kobašu koju biste vodili jer nam se čini da bi se drugi umjetnici rado odazvali?
Nisam razmišljao o slikarskoj koloniji. Sada sam već stariji, nisam dobroga zdravlja, i to bi mi bilo opterećenje. Mislim da bih imao što
drugima pokazati i naučiti ih. Na druge kolonije nisam odlazio često. Ja sam u prirodnoj koloniji stalno premda sam odlazio iz Kobaša. U Zagrebu sam živio dvadesetak godina. Bilo je teško. To je veliki grad. On umara. Nikad nemaš slobodnog vremena. Uvijek si programiran. Kobaš je oaza mira. Ja sam ovdje u svijetu, ali izvan svijeta.
Jeste li ikada poželjeli živjeti stvarati negdje drugdje?
Nisam poželio nigdje drugdje živjeti i raditi. Zvali su me u Pariz, New York … Svugdje su mi vrata bila otvorena, ali ja to nisam mogao. Jedno vrijeme živio sam u Düsseldorfu i mislio sam, ostat ću godinu- dvije. Tamo živi struktura ljudi koji mogu kupiti sliku i dobro je platiti. Radio sam portrete, ali nakon mjesec dana poželio sam kuću. „Alalim” sve, i novac i slavu, ako nemam svoga mira.
Puno ste putovali: Austrija, Švicarska, Malta, Maroko… Koliko su putovanja utjecala na Vaš rad, kao i posjeti velikim galerijama?
Najviše sam naučio od prirode. Ona mi je bila najbolja i najveća učiteljica, a i stari majstori Rembrandt, Goya, El Greco… a od naših
Kraljević, Račić… Tu se čovjek uči. To su tako veliki slikari. Putujući čovjek stječe kulturu, upoznaje svijet. Vidi što se događa na kulturnom, likovnom i znanstvenom planu. Dobro je putovati. Puno toga sam vidio. U slikarskom smislu sve sam izeksperimentirao. Sad znam što je što i kuda moram ići, u kojem smjeru.
Imamo nešto zajedničko. Pohađali ste našu školu. Nekada se zvala Dječačka pučka škola. Ispričajte nam svoja sjećanja.
Nisam bio dobar dak i nisam volio ići u školu. Škola mi je bila dosadna. Za me opterećenje. Nisu mi lijepa sjećanja na to doba. Ja sam vuk samotnjak, individualac. Neovisno o programu volio sam čitati, razmišljati… Imao sam puno prijatelja, sada su sve to odrasli ljudi. Voljeli su me, pa i ja njih. Rado su me primali u društvo i dobro sam igrao nogomet. A profesori… bilo je dragih ljudi.
Premda niste voljeli školu, Akademiju ste lako završili.
Akademija mi je bila igra. Toliko mi se svidjela da sam htio ponavljati prvu godinu. Malo nas je bilo. Od 120 odličnih, primljena su nas šestorica. Kolege, profesori sve su to sjajni ljudi. Ivo Režek, moj prijatelj, veseljak, veliki intelektualac i umjetnik, Kršinić, Augustinčić, Hegedušić… Sve veliki “meštri”. Puno sam naučio.
Koju slikarsku tehniku danas najviše volite?
Najviše volim akvarel i ulje, volim i crtati. Ali nemam više vremena ni snage koju sam nekada imao. Akvarel je proziran, nježan. Privlači me. Volim tajnovitost, slutnju i nedorečenost, a to najbolje iskazujem akvarelom.
Recite nam koji je Vaš životni moto.
Upotrijebi sam svoj razum. Ako nećeš ispravno razmišljati, stalno ćešdobivati “čvoke” i “čvoruge” pa ćeš se kajati. Misli na budućnost. Uvijek gledaj naprijed jer tu je život.
Razgovor je završio obilaskom slikarovih odabranica. Spoznala sam da slikar i njegova majka nisu jedini stanovnici tog toplog i duhovnosti punog doma. Slike na zidovima su tihi, ali ne i nijemi stanovnici. Otvoreno govore o bolu, nemiru, čežnji, sreći… One su slikaru štićenice koje ne bi dao ni za kakvo blago: “Čiča Mata”, “Jezero iz sna”, “Portret bake”, “Suton”… toliko su stvarne da mi se čini da međusobno razgovaraju iza zatvorenih vrata.
Na odlasku iz Kobaša sjetila sam se bjeline lista koji je žudio za sadržajem. Zdravko Ćosić, najveći slavonski slikar, dao mu je boju, miris, opipljivost i oplemenio moju potragu za ljepotom.
Irena Vukas, VIII.r.
Osnovna škola I.G. Kovačića, Slavonski Brod
Voditeljica: Marija Matić
*Zdravko Ćosić: Motiv iz Posavine, 30×40 cm, akvarel na papiru, 1983., iz fundusa Galerije umjetnina grada Slavonskog Brod
Sukladno čl. 10. Zakona o pravu na pristup informacijama (Narodne novine br. 25/13, 85/15), a vezano za Javni natječaj za prijem u službu na neodređeno vrijeme na radno mjesto Kustos, 1 (jedan) izvršitelj/ica , od 29. siječnja 2024. godine, objavljen putem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje – Područna služba Slavonski Brod, Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda, službenih web stranica, Odluci o prijemu na rad na radno mjesto Kustos, 1 izvršitelj/ica daje se sljedeća
O B A V I J E S T
o ishodu Javnog natječaja za prijem u službu na neodređeno vrijeme na radno mjesto Kustos, 1 izvršitelj/ica
Daje se obavijest da je po gore navedenom Javnom natječaju primljena IRA PANTHY, MAGISTRA MUZIKOLOGIJE, VSS
Detaljnije možete pogledati OVDJE
Detaljnije možete pogledati OVDJE
Sinoć je u potkrovlju Interpretacijskog centra Ivana Brlić Mažuranić, u Kući Brlić praizvedena biografska drama o Ivani Brlić-Mažuranić za tri glumice “U potrazi za Ivanom”.
Riječ je o kazališnoj predstavi čiji se tekst temelji na istoimenom nagrađivanom romanu spisateljice Sanje Lovrenčić, koja je ujedno i dramaturginja predstave, dok je redateljica Morana Dolenc.
U fokusu je projekta lik proslavljene spisateljice, čija djela svojom maštovitošću i duboko humanim porukama zauzimaju posebno mjesto u hrvatskoj kulturnoj baštini. Na posebno se inovativan način, spajajući dramski izraz s lutkarskim medijem, predstava bavi istraživanjem unutarnjeg, osobnog svijeta Ivane Brlić-Mažuranić, pitanjima potisnute kreativnosti i želje za pisanjem u patrijarhalnom ozračju, kontrole nad vlastitim životom te pitanjem istinskog samoostvarenja usprkos ograničenjima okoline.
Projekt je nastao u koprodukciji Max Teatra iz Zaprešića i Galerije umjetnina Grada Slavonskog Broda. Nakon slavonskobrodske premijere, očekuju se i zagrebačka, zaprešićka te ogulinska premijera predstave.
Još uvijek prepuni dojmova i punih srca, zahvaljujemo svima koji su došli pogledati predstavu, a posebno ostalim članovima autorskog tima ( obrada glazbe: Davor Rocco, scenski pokret: Rebeka Čuljak, kreacija kostima: Tihana Ostreš, scenografija i lutke: David Peroš Bonnot), koji su doputovali iz Zagreba na premijeru.
Predstava “U potrazi za Ivanom” ponovo će u Kući Brlić zaigrati 18. travnja, upravo na rođendan naše Ivane.
U Noći muzeja predstavili smo monografiju kipara Mladena Mikulina.
U Galeriji Ružić, s početkom u 18 sati, monografiju kipara Mladena Mikulina predstavili su Mladen Mikulin, Darko Bavoljak i Romana Tekić. Mikulin je diplomirao kiparstvo u klasi Branka Ružića, njegov „Čovjek s kotačem“ dio je stalnog postava Galerije „Ružić“, a na rodnoj kući Dragutina Tadijanovića u Rastušju postavljena je njegov rad spomen-ploča s portretom našeg akademika.
u Galeriji Ružić u Noći muzeja u petak, 26. siječnja u 19:30 otvorili smo izložbu Darka Bavoljaka: Portreti Branko Ružić.
Darko Bavoljak (1961.) rođen je u Zagrebu. Završio je studij snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Tijekom studija aktivni je kroničar i protagonist nekih od ključnih događanja koja su definirala Zagreb tih godina kao urbanu i liberalnu sredinu. Radovi su mu objavljivani u Poletu, Studenskom listu, Svijetu, Startu i mnogim drugim tadašnjim novinama i časopisima, kao i u monografijama, katalozima, knjigama i stručnim publikacijama.
Iako po profesiji filmski snimatelj, po vokaciji je fotograf i u njoj nalazi svoje ishodište, a kroz bliskost i prepoznavanje s likovnim umjetnicima neoavangardnog konceptualnog usmjerenja ostvaruje niz zanimljivih fotografskih ciklusa i video radova. Društveno je angažiran na području kulture sjećanja i demistifikacije političke autokracije.
Radovi mu se nalaze u privatnim kolekcijama, te u zbirkama MSU-a i MUO-a u Zagrebu, MMSU-a u Rijeci, Galeriji umjetnina u Splitu i Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku. Realizirao je više filmskih ostvarenja, među ostalima Stupid Antonio presents (2006.), Goli otok (2012.), Urbi et orbi (2013.) i MMC (2020.).
“Iako ove fotografije čuvaju od zaborava naše sjećanje na umjetnikov lik, pred nama se nalaze portreti Branka Ružića koji nikako nisu stereotipni, niti su lišeni stvaralačke slobode. Bavoljak u njima stvara atmosferu razgovora koji se vodi neposredno izvan okvira slike. ”
( iz predgovora Romane Tekić)
Još jedna, 19. po redu Noć muzeja je iza nas. Tema ovogodišnje bila je Muzeji i nova publika, a svojim programima i mi smo se pokušali približiti svim generacijama.
Nadamo se da smo u tome uspjeli, jer je kroz naše prostore prošlo jako puno najmlađih posjetitelja, a kako nam je bilo, pogledajte na fotografijama.
Autor fotografija: Photolab