Akademski slikar Ivica Kurz, profesor na osječkoj umjetničkoj akademiji likovnih umjetnosti osmislio je ambijentalnu site specific umjetničku instalaciju u spomen na žrtve Vukovara. Paljenjem svijeća uz simbol Vukovara , njegov krhki vodotoranj, kako ga je Kurtz vidio, odana je pošta na sve hrvatske borce i civile koje su stradali za vrijeme opsade ovoga grada heroja u jesen 1991. godine.
Nema slika u ovoj galeriji.
Iz sredstava koje ima za otkupe Galerija umjetnina je nedavno kupila rad akademika slikara, grafičara, pisca, profesora Josipa Vanište. Riječ je o ulju na platnu dimenzija 50 x 70 cm s motivom Šestina pod snijegom . Ovim radom upotpunjena je Zbirka radova moderne i suvremene hrvatske umjetnosti. Josip Vaništa rođen je 17. svibnja 1924. u Karlovcu. Maturirao je 1943. na karlovačkoj Gimnaziji. Iste godine upisuje slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, no ubrzo, zbog ratne neizvjesnosti, privremeno prekida studij. Diplomirao je 1950. u klasi profesora Marina Tartaglie. Od 1951. profesor je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Prvi put izlaže 1952. s Miljenkom Stančićem. Pedesetih je članom grupe Petorica ( Michieli, Kožarić, Stančić, Ivančić) Začetnik je i član grupe Gorgona (1959. –1966.). Prvu polovinu šezdesetih u hrvatskoj umjetnosti obilježila je neoavangardna angažiranost grupe Gorgona koju su činili pored Vanište, Julije Knifer, Đuro Seder, Marijan Jevšovar, Ivan Kožarić, Miljenko Horvat, Dimitrije Bašičević Mangelos, Matko Meštrović i Radoslav Putar. Na domaćoj i međunarodnoj umjetničkoj sceni Gorgona je prepoznata kao vrlo rani iskaz konceptualne umjetnosti. U tom kontekstu od 1965. do 1967. prekida crtačku i slikarsku aktivnost. Posebno njeguje dopisivanje kao način komunikacije, prijateljuje s mnogim hrvatskim intelektualcima i umjetnicima. Od 1994. godine redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). Od 1997. do 2004. godine voditelj je Strossmayerove galerije starih majstora HAZU. Sklonost redukcionizmu i minimalizmu Vaništinog likovnog govora doveo ga je zarana do apstrakcije. Igor Zidić na jednom mjestu kaže:“… u Vaništinoj strogoj duhovnosti čini se da sadašnjost prisjećanja određuje i vrijeme zbivanja neku sadašnju prošlost jer čovjek koji se sjeća kao da nigda nije bio dijete, a kamoli dječak. Sve- pa i jutro- poprima boju i miris večeri: nikad zaleta, ni jednom brzopletosti uvijek bez intimističke neposrednosti: autobiografske su zabilješke ako ih ima tek listići duhovne kronike, stranice Lebensromana, forma svjedočenja o preokupacijama obrazovana i darovita Europljanina koji naporedo s razvijanjem svoje osjetljivosti razvija i umjetnost njezina prikrivanja. Neka bojazan od suvišne riječi trajno sputava Vaništinu ruku pa bismo možda u tome strahu mogli vidjeti izvor svjesno reduktivne poetike stvarnog ili pak fenomenološke redukcije kojom se brani i od emotivne eksplicitnosti.“
Likovni kritičar Josip Depolo o Vaništi kaže:“ Djelo Josipa Vanište, građeno kao jedinstveni duhovni blok kako je to izvrsno formulirao Radoslav Putar, nosi sebi sve preduvjete da postane tumačem i predstavnikom postmoderne. Jedino slikar tako jasna duha i neokrnjene emotivnosti mogao je prebaciti svoje djelo kao most između dvije udaljene obale avangarde i postmoderne.“
U predgovoru Vaništine karlovačke izložbe održane u Galeriji Vjekoslav Karas prije dvije godine Tonko Maroević zapaža: „Razdoblja nakon Gorgone za Vaništu su opet značila određenu bifurkaciju: s jedne je strane njegovao postgorgonska iskustva aleatorike i ludizma, a s druge je – jednako posno, sažeto i suzdržano – prionuo stvaralačkom vođenju specifičnog dnevnika fascinacija i iritacija. I likovnim i literarnim sredstvima nastojao je zabilježiti povlaštene trenutke susreta s krajolicima i predmetima, odnosno zgusnuto, zbijeno potražiti duhovni (konkretno, svjetlosni) etimon prizora i lika. Serija njegovih portreta, što se apartno razgranala desetljećima, uspostavila je elitno pobratimstvo autora s vrhunskim stvaraocima u raznim disciplinama i mogućim uzorima na području vlastitog bavljenja. Hodočašća raznim zemljama i krajevima urodila su nizom raznolikih pejzaža (od otočnih, preko podravskih do prigorskih) i još više gradskih veduta i karakterističnih fasada (od Trnja do Pariza i od Sv. Marka do Louvrea). Čudo pronicanja viđenog registrirao je najskromnijim, najsiromašnijim sredstvima, najčešće olovkom, a tu i tamo akvarelom, kredom, miješanom tehnikom.“
Motivu Šestina pod snijegom Vaništa se vraćao tijekom niza godina tako da postoji nekoliko verzija istog motiva uz neizostavne varijacije na zadanu temu.
Pored grafičke dvije mape Vaništinih crteža- u zbirci Kabineta akvarela, u postavu Doma Dragutina Tadijanovića nalazi se originalni Tadijin portret koji je Vaništa olovkom uradio za pjesnikova života. Taj portret omanjeg formata nosi sve značajke Vaništinog rukopisa, njegovu poetsku sjetu, reduciranost i suzdržanost u pogledu likovne naracije. Vrstan portretist kakvih je danas nažalost u Hrvatskoj vrlo malo, svjestan je da klasične likovne teme nisu u središtu suvremene umjetnosti. Sam na jednom mjesto kaže da se slikaru danas „ne preporuča slikati oblake“, ali ustrajno se kreće stazom tradicije i otvoreno se poziva na brojna velika imena povijesti umjetnosti poput Račića, Juneka, Tartaglie ili Steinera koji su mu bili uzori. Osim Tadijinog portreta u zbirci se nalazi i originalni portret olovkom Marcela Prousta.
Samostalno je izlagao u Zagrebu, Karlovcu, Varaždinu, Opatiji, Rijeci, Osijeku, Rovinju, a njegova su djela izlagana i širom svijeta, od New Yorka, Pariza i Londona do Damaska, Pekinga, Bombaya i drugdje, a danas se smatra jednim od najistaknutijih hrvatskih umjetnika. Nositelj je brojnih priznanja za svoje djelo, a izdano mu je nekoliko monografija.
Josip Vaništa
Šestine, zima, ulje na platnu 50 x 70 cm
Portret Dragutina Tadijanovića, crtež olovkom na papiru 19 x 23 cm
Povodom obilježavanja 112. obljetnice rođenja velikog hrvatskog pjesnika Dragutina Tadijanovića, u Spomen domu Dragutina Tadijanovića održana je dodjela pjesničke nagrade iz Fonda Dragutina Tadijanovića, Zaklade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koju je ove godine osvojio pjesnik Goran Gatalica. U sklopu održanog programa dodijeljene su i stipendije najboljim studentima književnosti s područja Brodsko-posavske županije. Na samom kraju programa posjetitelji su imali priliku razgledati i izložbu studenata Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti pod nazivom „Dogodine opet- ilustriranje Tadije“.
Sudionici književno-zabavnog kviza o životu i djelu Dragutina Tadijanovića koji je organizirala Turistička zajednica grada Slavonskog Broda povodom obilježavanja njegova 112. rođendana, 160 osmaša iz svih krajeva Hrvatske zajedno sa svojim mentorima posjetili su rodnu kuću Dragutina Tadijanovića u Rastušju i tamo doznali zanimljive činjenice o pjesnikovu životu.
GRAD SLAVONSKI BROD
HRVATSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI
GALERIJA UMJETNINA GRADA SLAVONSKOGA BRODA
FAKULTET ZA ODGOJNE I OBRAZOVNE ZNANOSTI U OSIJEKU
imaju čast pozvati Vas na program
OBILJEŽAVANJA 112. ROĐENDANA DRAGUTINA TADIJANOVIĆA (1905. – 2007.)
pjesnika, pripovjedača i urednika – počasnog građanina Slavonskoga Broda
Petak, 3. studenoga 2017.
11.00 sati
Dodjela pjesničke nagrade iz Fonda Dragutina Tadijanovića,
Zaklade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti
pjesniku GORANU GATALICI
Dodjela studentske nagrade iz Fonda Dragutina Tadijanovića,
Zaklade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti
OTVORENJE IZLOŽBE –Studenata Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku:
Dogodine opet – ilustriranje TADIJE
autor izložbe: dr. art. Marko Šošić, viši asistent
Glazbeni program:
Sanja Nuhanović, predavačica i studentica Sabina Bogdanić s Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti
Spomen-dom Dragutina Tadijanovića,
Starčevićeva 8
Slavonski Brod
U Parizu u 4. okrugu, Maraisu u galeriji „Cite international des arts“ 5. listopada 2017. otvorena je izložba Marijana Richtera pod imenom “La peinture entre image et regard”, „Slikarstvo između slike i pogleda“
Slikarski opus prof. dr. Marijana Richtera karakterizira samosvojna i uvjerljiva poetika stalnog propitivanja smisla umjetničkog djela i umjetničkog djelovanja oblikovana tijekom proteklih nekoliko godina tijekom pohađanja poslijediplomskog doktorskog studija slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Marijan intervenira na slike koje je već naslikao struganjem i preslikavanjem krećući se prema novom ishodištu slike. Monografija iz pera Margarete Švestarov Šimat mu je predstavljena u Galeriji umjetnina Grada Slav.Broda tijekom Noći muzeja 2014.Marijan Richter je zastupljen jednim radom u stalnom postavu „Galerije Ružić“ i sudionik je akvarelističke kolonije „Sava“ u dva navrata 2000. godine i 2016.
Marijan Richter rođen je 1957. godine u Zagrebu.
Marijan Richter na koloniji “Sava” pored Josipa Alebića, Frane Radaka Petra Hranuellija, rujan 2016
Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Raoula Goldonija. Uz studij slikarstva, kao stipendist Zagrebačke filharmonije, studirao je i glazbu.
Do sada je ostvario preko dvadeset samostalnih izložbi u Zagrebu, Čakovcu, Križevcima, Sisku, Osijeku i Trogiru. O njemu su pisali Đuro Vanđura, Darko Glavan, Damir Grubić, Stanko Špoljarić, Darko Schneider, Enes Quien, Vladimir Rismondo ml. i drugi.
Živi i radi u Zagrebu.
LINK
Nema slika u ovoj galeriji.
Navršila se godina dana od smrti prvog ravnatelja Galerije umjetnina grada Slav. Broda Predraga Golla i prigoda je sjetiti se i napisati nekoliko rečenica koje mogu učiniti da vrijeme prividno stane i da se time zaborav bar malo odgodi. Koncem rujna ove godine u Feričancima se organizirao još jedan susret likovnjaka iz Osijeka, Broda i Zagreba. Feričanačka likovna kolonija započela je svoje postojanje prije 18 godina zahvaljujući agilnom organizatoru i dobrom duhu ove kolonije Mihaelu Lustigu. Brodski doprinos razradi koncepcije te kolonije nije beznačajan kao i lista autora koji su bili pozvani. Predrag Goll je predvodio dionicu brodskih slikara i unutar desetak godina koliko je bio na koloniji ostavio je nekoliko sjajnih radova realiziranih akvarelom. Susret sa dvije njegove mrtve prirode ponukao je me da ga se prisjetim i napišem ovdje nekoliko redaka. Netko je davno rekao da nas živi napuštaju a da se sa mrtvima živi.
Po običaju i na ovogodišnjoj koloniji su se pojavili brojni znanci koje viđam eto jednom godišnje. Tada mi se čini da u Feričancima koncem rujna vrijeme staje i da je tamo uvijek isti sunčani dan s azurnim nebom bez oblaka, oštrim obrisima brda i da je sve kako je bilo na prvoj koloniji prije 18 godina isto kao i sada. No nekih lica koja bih sretao u feričanačkim vinogradima više nema, što mi ipak nedvojbeno daje do znanja da nije sve kako mi se čini.
Goll je ostavio u zbirci ove kolonije nekolicinu sjajnih radova od kojih su neki smješteni u vinogradskoj klijeti na brdu koje se zove Goveđa glava. Sama klijet je postala i malom galerijom u kojoj se može vidjeti manji izbor radova koje pamtim u vremenu kada su ti radovi i nastajali. Skrećem pažnju na dva Gollova akvarela koji se motivski ne vežu na ruralnu arhitekturu Feričanca nego na ono po čemu je ovo selo daleko šire poznato i što ih posebno obilježava, a to je vinogradarski kraj na obroncima Krndije sa prelijepim pejzažima načičkanim trsovima vinove loze( turističke ture sa stranim gostima koji posjećuju feričanačke podrume ovdje više nisu nikakva rijetkost). Oaza mira i tišine vinorodnih brda idealno je mjesto kontemplacije, za slikare pogotovo. Mjesto obiluje motivima idealnim za slikarsku paletu. Premda je pejzaž kao slikarska tema poodavno u suvremenoj umjetnosti nestao, likovno ipak zaintrigira mnoge slikare koji se u tom pejzažu i nađu. Francuski impresionisti proputovali su cijelu Francusku u potrazi za motivima, a njihov itinerer i danas atraktivan može biti vrlo zanimljiva turistička ruta. Postali su sinonimom za slikanje pred motivom i pod vedrim nebom. Cezanne je slikao Mont Saint Victoire preko pedeset puta, Van Gogh je u Provansi u nekoliko godina prije tragične smrti stvorio svoja najbolja djela. Menci Clement Crnčić 1910. odlazi jednom zgodom sa kolegama slikarima Ljubom Babićem i Mihovilom Krušlinom koji pohađaju njegovu privatnu školu na Velebit ne bi li tamo našao motive za slikanje. Becić je slikao prastari hrast u Oriovacu i svoju djedovinu, Kraljević rodnu Požešku dolinu. Vidović škuri Split bez sunca. Suvremeni autori poput Mladen Veža slika svoju Podacu ;Škrnjugu i Brešiću motiv je Zagreb i njegova predgrađa; Vaništa slika Trnje, Vukomeričke gorice i selo Pićote . Trostmann svoj Dubrovnik.
Predrag Goll je slikao Brod, Bebrinu, Bale ali na način da panoramskih kompozicija kod njega nije nikada bilo ili su bile vrlo rijetke. Umjesto njih tek jedan izdvojeni segment arhitekture smješten u prvom planu i bez uobičajenog principa gradnje prostora u više planova. Sam je znao reći da je najbolji motiv onaj kojeg „imaš u šaci“. To je u njegovom žargonu značilo maksimalnu redukciju i koncentriranje na primarno u slici ono najbitnije ono što leži „pod nosom“ dominirajući centrom slike i čini da se fokus slike jasno definira i očituje. Princip slikanja mrtve prirode koja je sama po sebi isječak iz šireg mogućeg likovnog konteksta, važio je za sve što mu je predstavljalo slikarski poticaj. Slikarstvo suženog fokusa bio je Gollov zaštitni znak a pravilo „manje je više“ kod njega se doslovno iščitavalo. Čak i njegov životni odabir posnog i škrtog akvarela bio je u funkciji tog principa. Izolirati motiv u vizualnom obilju što nas okružuje nije lak zadatak i sjećam se s kojom lakoćom su se mnogi odlični slikari pejzažisti, a kojih je nažalost broj sve manji, snalazili u pejzažu, neposredno pred motivom. Dakako da godine rada u pleneru omogućuju prostornu orijentaciju i definiranje slikarskih kooridinata koji su slikaru početniku veliki problem.
Gollove dvije mrtve prirode s motivom grožđa naslikane akvarelom 1999. i 2002. nose ono najbolje što je ovaj umjetnik u akvarelu ostvarivao . Nije se tada odlučio na isječak šireg rakursa pejzaža, za kakvo drveće ili kuće. Odabrao je ono što mu se činilo sukusom ovog brdskog toponima; nasade i plodove vinove loze. Sabranost i sigurna ruka koju je imao i u poznim godinama mogla je stvoriti naizgled vrlo jednostavnu tektoniku slike. Međutim, pažljivom analizom uočavamo s kojom je preciznošću sporo gradio dio po dio akvarela („ništa se ne radi preko koljena“). Prošavši odličnu naobrazbu ( „najbolju akademiju u Europi“ po njegovim riječima) na zagrebačkoj ALU koja je stavljala u to vrijeme težište na crtež, Goll kao vrstan crtač znao je postaviti strukturu slikarske podnice za svaki akvarel vrlo jasno. Ona je za njega kako je znao reći „poput križaljke u koju treba unijeti slova“. Svježina ova dva akvarela naslikanih na kvalitetnom papiru(vrlo vjerojatno da je podloga 300 gr. Arches) i danas je jednako postojana i čini se da su ovi akvareli netom dovršeni. Još odišu vlagom. Goll je majstorski znao odrediti omjere vode i pigmenta tako da transparentnost njegovih akvarela dolazi do maksimalnog izražaja. Uostalom cijeli je život posvetio akvarelu. Gollovi su akvareli školski primjer slikarskog poštenja prema tom mediju. Nije ga kompromitirao gvašem ili akrilikom već je nastojao da njegov rad u cijelosti bude čist i izuzet od bilo kakvih drugih medijskih natruha. U konačnici imamo pred sobom dva sjajna rada koji nas neprestano mame i traže naše nove poglede, jer ih se do sita ne možemo nagledati. Kao i svim dobrim knjigama, glazbi ili filmovima kojima se vraćamo, vraćamo se i dobrim likovnim djelima. Gollovi radovi nedvojbeno pripadaju toj kategoriji.
Uz ilustraciju ovoga teksta tu su priložene dvije fotografije dva motiva crnoga grožđa iz zbirke kolonije Feričanci.
Ovom zgodom prilažemo i nekoliko fotografija dosada neizlaganog gipsanog Gollovog poprsja koji je prije nešto više od deset godina načinio akademski kipar Ante Starčević (1933.-2007.). Namjera nam je da se u skoro vrijeme postavi brončani odljev poprsja čovjeka koji je puno toga dobroga učinio za grad Slavonski Brod i koji to zaslužuje.
U četvrtak, 12. listopada u Likovnom salonu Vladimir Becić, u povodu obljetnice smrti Branka Ružića, otvorena je izložba Ivo Šebalj: Slikarstvo traži vrijeme.
Osim 43 rada odabrana od ukupno 150 radova iz privatne kolekcije u vlasništvu Udruge Val kulture, predsjednika Ivora Zidarića, na izložbi izloženo je i osam kartona iz umjetničkih mapa te predmeti iz umjetnikova osobnog života: štafelaj na kojem je sklikao, knjige za djecu koje je ilustrirao…. Radovi datiraju od kraja 40-tih godina prošlog stoljeća do kraja Šebaljevog života, 2002. godine.
Ciklusom putujućih izložbi “Ivo Šebalj: Slikarstvo traži vrijeme” bilježi se i 105. obljetnica rođenja te 15. obljetnica smrti ovog velikog umjetnika, a nakon Slavonskog Broda, gdje je izložbu otvorio zamjenik gradonačelnika Hrvoje Andrić, i gdje će se moći pogledati do3.studenog, putuje dalje i bit će predstavljena u Muzeju grada Pakraca, Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku te Centru za kulturu Čakovec.
U četvrtak, 12. listopada u 19 sati u Likovnom salonu “Vladimir Becić” otvara se izložba “Ivo Šebalj: Slikarstvo traži vrijeme”.
Izložba kojom obilježavamo godišnjicu smrti Branka Ružića, 27. studenoga ove godine bit će otvorena nešto ranije od spomenutog datuma, jer je riječ o međumuzejskoj suradnji, pa je zbog terminske usklađenosti svih institucija za brodsko otvorenje odabran 12. listopad.
Brodska likovna publika imat će priliku izbor iz 150 radova Ive Šebalja, jednog od najvećih hrvatskih slikara 20.stoljeća, koje u svojoj zbirci čuva Ivor Zidarić. Osim šebaljevih radova, u Likovnom salonu “Vladimir Becić” imat ćemo priliku vidjeti i neke od osobnih Šebaljevih stvari iz ateljea.
U drugoj polovici 2014. godine u Gliptoteci HAZU održana je izložba radova Ive Šebalja pod nazivom “Štafelajni neumornik” uz promociju monografije cijenjenog povjesničara umjetnosti Ive Šimata Banova. Do kraja 2014. godine izložba je gostovala u Galeriji likovnih umjetnosti “Slavko Kopač” Gradskog muzeja Vinkovci, Galeriji grada Krapine te u Galeriji sv. Krševan u Šibeniku, dok je 2015. godine u Galeriji Pikto u Zagrebu održana i popratna izložba “Crno-bijela intima” crteža i ilustracija Ive Šebalja.
Obzirom na veliki uspjeh izložbe i odličnu medijsku popraćenost, te ponajviše veliki interes javnosti i institucija u kulturi i umjetnosti, krajnji cilj projekta je aktualizirati opus Ive Šebalja i omogućiti publici iz cijele Hrvatske upoznavanje s djelima jednog od najcjenjenijih hrvatskih slikara XX. stoljeća. Izbor od oko 150 radova nastalih u rasponu od četrdesetih godina prošlog stoljeća, pa do zadnjih godina života autora izvrsno reprezentiraju poetiku i stvaralaštvo Ive Šebalja. Riječ je većinom o gvaševima, akvarelima i tuševima na papiru različitih dimenzija. Zbirka radova Ive Šebalja obogaćena je njegovom bistom, majstorskim radom Ivana Sabolića, kao i vrlo zanimljivom fotodokumentacijom – portretima umjetnika koje su snimili renomirani fotografi Marija Braut, Luka Mjeda i Mio Vesović. Posebnost zbirke zacijelo čine dvije velike mape s kartonima B1 formata na kojima je Ivo Šebalj uredno slagao male akvarele i močila, zapisivao poneku misao i sve to uredno vodio pod rednim brojevima.
Ciklusom putujućih izložbi “Ivo Šebalj: Slikarstvo traži vrijeme” obilježit će se 105. obljetnica rođenja i 15. obljetnica smrti velikog Ive Šebalja. Obzirom da zbirka još nije našla trajni smještaj dostupan svim zainteresiranima, opus jednog od najznačajnijih hrvatskih umjetnika XX. stoljeća široj javnosti bit će predstavljen nizom izložbi u gradovima diljem Hrvatske koji su pokazali interes za ugošćivanjem opusa velikog umjetnika. Izbor radova i postav izložbe bit će prilagođen izložbenom prostoru muzeja i galerija koje će ugostiti Šebaljev opus. Promjenjiv karakter izložbe omogućit će raznolike varijacije i akcentuacije radova od izložbe do izložbe, čime će uvelike doprinijeti sveobuhvatnosti i dinamici prezentacije lika i djela Ive Šebalja.
Organizator i nositelj projekta udruga Val kulture u suradnji s ustanovama Hrvatski muzej turizma, Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda, Muzej grada Pakraca, Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku i Centar za kulturu Čakovec realizirat će izložbe u periodu od travnja 2017. godine do kraja ožujka 2018. Kustosica izložbe je diplomirana povjesničarka umjetnosti i muzeologinja Sonja Švec Španjol.
Katalog- preuzimanje
