Iz sredstava koje ima za otkupe Galerija umjetnina je nedavno kupila rad akademika slikara, grafičara, pisca, profesora Josipa Vanište. Riječ je o ulju na platnu dimenzija 50 x 70 cm s motivom Šestina pod snijegom . Ovim radom upotpunjena je Zbirka radova moderne i suvremene hrvatske umjetnosti. Josip Vaništa rođen je 17. svibnja 1924. u Karlovcu. Maturirao je 1943. na karlovačkoj Gimnaziji. Iste godine upisuje slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, no ubrzo, zbog ratne neizvjesnosti, privremeno prekida studij. Diplomirao je 1950. u klasi profesora Marina Tartaglie. Od 1951. profesor je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Prvi put izlaže 1952. s Miljenkom Stančićem. Pedesetih je članom grupe Petorica ( Michieli, Kožarić, Stančić, Ivančić) Začetnik je i član grupe Gorgona (1959. –1966.). Prvu polovinu šezdesetih u hrvatskoj umjetnosti obilježila je neoavangardna angažiranost grupe Gorgona koju su činili pored Vanište, Julije Knifer, Đuro Seder, Marijan Jevšovar, Ivan Kožarić, Miljenko Horvat, Dimitrije Bašičević Mangelos, Matko Meštrović i Radoslav Putar. Na domaćoj i međunarodnoj umjetničkoj sceni Gorgona je prepoznata kao vrlo rani iskaz konceptualne umjetnosti. U tom kontekstu od 1965. do 1967. prekida crtačku i slikarsku aktivnost. Posebno njeguje dopisivanje kao način komunikacije, prijateljuje s mnogim hrvatskim intelektualcima i umjetnicima. Od 1994. godine redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). Od 1997. do 2004. godine voditelj je Strossmayerove galerije starih majstora HAZU. Sklonost redukcionizmu i minimalizmu Vaništinog likovnog govora doveo ga je zarana do apstrakcije. Igor Zidić na jednom mjestu kaže:“… u Vaništinoj strogoj duhovnosti čini se da sadašnjost prisjećanja određuje i vrijeme zbivanja neku sadašnju prošlost jer čovjek koji se sjeća kao da nigda nije bio dijete, a kamoli dječak. Sve- pa i jutro- poprima boju i miris večeri: nikad zaleta, ni jednom brzopletosti uvijek bez intimističke neposrednosti: autobiografske su zabilješke ako ih ima tek listići duhovne kronike, stranice Lebensromana, forma svjedočenja o preokupacijama obrazovana i darovita Europljanina koji naporedo s razvijanjem svoje osjetljivosti razvija i umjetnost njezina prikrivanja. Neka bojazan od suvišne riječi trajno sputava Vaništinu ruku pa bismo možda u tome strahu mogli vidjeti izvor svjesno reduktivne poetike stvarnog ili pak fenomenološke redukcije kojom se brani i od emotivne eksplicitnosti.“
Likovni kritičar Josip Depolo o Vaništi kaže:“ Djelo Josipa Vanište, građeno kao jedinstveni duhovni blok kako je to izvrsno formulirao Radoslav Putar, nosi sebi sve preduvjete da postane tumačem i predstavnikom postmoderne. Jedino slikar tako jasna duha i neokrnjene emotivnosti mogao je prebaciti svoje djelo kao most između dvije udaljene obale avangarde i postmoderne.“
U predgovoru Vaništine karlovačke izložbe održane u Galeriji Vjekoslav Karas prije dvije godine Tonko Maroević zapaža: „Razdoblja nakon Gorgone za Vaništu su opet značila određenu bifurkaciju: s jedne je strane njegovao postgorgonska iskustva aleatorike i ludizma, a s druge je – jednako posno, sažeto i suzdržano – prionuo stvaralačkom vođenju specifičnog dnevnika fascinacija i iritacija. I likovnim i literarnim sredstvima nastojao je zabilježiti povlaštene trenutke susreta s krajolicima i predmetima, odnosno zgusnuto, zbijeno potražiti duhovni (konkretno, svjetlosni) etimon prizora i lika. Serija njegovih portreta, što se apartno razgranala desetljećima, uspostavila je elitno pobratimstvo autora s vrhunskim stvaraocima u raznim disciplinama i mogućim uzorima na području vlastitog bavljenja. Hodočašća raznim zemljama i krajevima urodila su nizom raznolikih pejzaža (od otočnih, preko podravskih do prigorskih) i još više gradskih veduta i karakterističnih fasada (od Trnja do Pariza i od Sv. Marka do Louvrea). Čudo pronicanja viđenog registrirao je najskromnijim, najsiromašnijim sredstvima, najčešće olovkom, a tu i tamo akvarelom, kredom, miješanom tehnikom.“
Motivu Šestina pod snijegom Vaništa se vraćao tijekom niza godina tako da postoji nekoliko verzija istog motiva uz neizostavne varijacije na zadanu temu.
Pored grafičke dvije mape Vaništinih crteža- u zbirci Kabineta akvarela, u postavu Doma Dragutina Tadijanovića nalazi se originalni Tadijin portret koji je Vaništa olovkom uradio za pjesnikova života. Taj portret omanjeg formata nosi sve značajke Vaništinog rukopisa, njegovu poetsku sjetu, reduciranost i suzdržanost u pogledu likovne naracije. Vrstan portretist kakvih je danas nažalost u Hrvatskoj vrlo malo, svjestan je da klasične likovne teme nisu u središtu suvremene umjetnosti. Sam na jednom mjesto kaže da se slikaru danas „ne preporuča slikati oblake“, ali ustrajno se kreće stazom tradicije i otvoreno se poziva na brojna velika imena povijesti umjetnosti poput Račića, Juneka, Tartaglie ili Steinera koji su mu bili uzori. Osim Tadijinog portreta u zbirci se nalazi i originalni portret olovkom Marcela Prousta.
Samostalno je izlagao u Zagrebu, Karlovcu, Varaždinu, Opatiji, Rijeci, Osijeku, Rovinju, a njegova su djela izlagana i širom svijeta, od New Yorka, Pariza i Londona do Damaska, Pekinga, Bombaya i drugdje, a danas se smatra jednim od najistaknutijih hrvatskih umjetnika. Nositelj je brojnih priznanja za svoje djelo, a izdano mu je nekoliko monografija.
Josip Vaništa
Šestine, zima, ulje na platnu 50 x 70 cm
Portret Dragutina Tadijanovića, crtež olovkom na papiru 19 x 23 cm