Navršila se godina dana od smrti prvog ravnatelja Galerije umjetnina grada Slav. Broda Predraga Golla i prigoda je sjetiti se i napisati nekoliko rečenica koje mogu učiniti da vrijeme prividno stane i da se time zaborav bar malo odgodi. Koncem rujna ove godine u Feričancima se organizirao još jedan susret likovnjaka iz Osijeka, Broda i Zagreba. Feričanačka likovna kolonija započela je svoje postojanje prije 18 godina zahvaljujući agilnom organizatoru i dobrom duhu ove kolonije Mihaelu Lustigu. Brodski doprinos razradi koncepcije te kolonije nije beznačajan kao i lista autora koji su bili pozvani. Predrag Goll je predvodio dionicu brodskih slikara i unutar desetak godina koliko je bio na koloniji ostavio je nekoliko sjajnih radova realiziranih akvarelom. Susret sa dvije njegove mrtve prirode ponukao je me da ga se prisjetim i napišem ovdje nekoliko redaka. Netko je davno rekao da nas živi napuštaju a da se sa mrtvima živi.
Po običaju i na ovogodišnjoj koloniji su se pojavili brojni znanci koje viđam eto jednom godišnje. Tada mi se čini da u Feričancima koncem rujna vrijeme staje i da je tamo uvijek isti sunčani dan s azurnim nebom bez oblaka, oštrim obrisima brda i da je sve kako je bilo na prvoj koloniji prije 18 godina isto kao i sada. No nekih lica koja bih sretao u feričanačkim vinogradima više nema, što mi ipak nedvojbeno daje do znanja da nije sve kako mi se čini.
Goll je ostavio u zbirci ove kolonije nekolicinu sjajnih radova od kojih su neki smješteni u vinogradskoj klijeti na brdu koje se zove Goveđa glava. Sama klijet je postala i malom galerijom u kojoj se može vidjeti manji izbor radova koje pamtim u vremenu kada su ti radovi i nastajali. Skrećem pažnju na dva Gollova akvarela koji se motivski ne vežu na ruralnu arhitekturu Feričanca nego na ono po čemu je ovo selo daleko šire poznato i što ih posebno obilježava, a to je vinogradarski kraj na obroncima Krndije sa prelijepim pejzažima načičkanim trsovima vinove loze( turističke ture sa stranim gostima koji posjećuju feričanačke podrume ovdje više nisu nikakva rijetkost). Oaza mira i tišine vinorodnih brda idealno je mjesto kontemplacije, za slikare pogotovo. Mjesto obiluje motivima idealnim za slikarsku paletu. Premda je pejzaž kao slikarska tema poodavno u suvremenoj umjetnosti nestao, likovno ipak zaintrigira mnoge slikare koji se u tom pejzažu i nađu. Francuski impresionisti proputovali su cijelu Francusku u potrazi za motivima, a njihov itinerer i danas atraktivan može biti vrlo zanimljiva turistička ruta. Postali su sinonimom za slikanje pred motivom i pod vedrim nebom. Cezanne je slikao Mont Saint Victoire preko pedeset puta, Van Gogh je u Provansi u nekoliko godina prije tragične smrti stvorio svoja najbolja djela. Menci Clement Crnčić 1910. odlazi jednom zgodom sa kolegama slikarima Ljubom Babićem i Mihovilom Krušlinom koji pohađaju njegovu privatnu školu na Velebit ne bi li tamo našao motive za slikanje. Becić je slikao prastari hrast u Oriovacu i svoju djedovinu, Kraljević rodnu Požešku dolinu. Vidović škuri Split bez sunca. Suvremeni autori poput Mladen Veža slika svoju Podacu ;Škrnjugu i Brešiću motiv je Zagreb i njegova predgrađa; Vaništa slika Trnje, Vukomeričke gorice i selo Pićote . Trostmann svoj Dubrovnik.
Predrag Goll je slikao Brod, Bebrinu, Bale ali na način da panoramskih kompozicija kod njega nije nikada bilo ili su bile vrlo rijetke. Umjesto njih tek jedan izdvojeni segment arhitekture smješten u prvom planu i bez uobičajenog principa gradnje prostora u više planova. Sam je znao reći da je najbolji motiv onaj kojeg „imaš u šaci“. To je u njegovom žargonu značilo maksimalnu redukciju i koncentriranje na primarno u slici ono najbitnije ono što leži „pod nosom“ dominirajući centrom slike i čini da se fokus slike jasno definira i očituje. Princip slikanja mrtve prirode koja je sama po sebi isječak iz šireg mogućeg likovnog konteksta, važio je za sve što mu je predstavljalo slikarski poticaj. Slikarstvo suženog fokusa bio je Gollov zaštitni znak a pravilo „manje je više“ kod njega se doslovno iščitavalo. Čak i njegov životni odabir posnog i škrtog akvarela bio je u funkciji tog principa. Izolirati motiv u vizualnom obilju što nas okružuje nije lak zadatak i sjećam se s kojom lakoćom su se mnogi odlični slikari pejzažisti, a kojih je nažalost broj sve manji, snalazili u pejzažu, neposredno pred motivom. Dakako da godine rada u pleneru omogućuju prostornu orijentaciju i definiranje slikarskih kooridinata koji su slikaru početniku veliki problem.
Gollove dvije mrtve prirode s motivom grožđa naslikane akvarelom 1999. i 2002. nose ono najbolje što je ovaj umjetnik u akvarelu ostvarivao . Nije se tada odlučio na isječak šireg rakursa pejzaža, za kakvo drveće ili kuće. Odabrao je ono što mu se činilo sukusom ovog brdskog toponima; nasade i plodove vinove loze. Sabranost i sigurna ruka koju je imao i u poznim godinama mogla je stvoriti naizgled vrlo jednostavnu tektoniku slike. Međutim, pažljivom analizom uočavamo s kojom je preciznošću sporo gradio dio po dio akvarela („ništa se ne radi preko koljena“). Prošavši odličnu naobrazbu ( „najbolju akademiju u Europi“ po njegovim riječima) na zagrebačkoj ALU koja je stavljala u to vrijeme težište na crtež, Goll kao vrstan crtač znao je postaviti strukturu slikarske podnice za svaki akvarel vrlo jasno. Ona je za njega kako je znao reći „poput križaljke u koju treba unijeti slova“. Svježina ova dva akvarela naslikanih na kvalitetnom papiru(vrlo vjerojatno da je podloga 300 gr. Arches) i danas je jednako postojana i čini se da su ovi akvareli netom dovršeni. Još odišu vlagom. Goll je majstorski znao odrediti omjere vode i pigmenta tako da transparentnost njegovih akvarela dolazi do maksimalnog izražaja. Uostalom cijeli je život posvetio akvarelu. Gollovi su akvareli školski primjer slikarskog poštenja prema tom mediju. Nije ga kompromitirao gvašem ili akrilikom već je nastojao da njegov rad u cijelosti bude čist i izuzet od bilo kakvih drugih medijskih natruha. U konačnici imamo pred sobom dva sjajna rada koji nas neprestano mame i traže naše nove poglede, jer ih se do sita ne možemo nagledati. Kao i svim dobrim knjigama, glazbi ili filmovima kojima se vraćamo, vraćamo se i dobrim likovnim djelima. Gollovi radovi nedvojbeno pripadaju toj kategoriji.
Uz ilustraciju ovoga teksta tu su priložene dvije fotografije dva motiva crnoga grožđa iz zbirke kolonije Feričanci.
Ovom zgodom prilažemo i nekoliko fotografija dosada neizlaganog gipsanog Gollovog poprsja koji je prije nešto više od deset godina načinio akademski kipar Ante Starčević (1933.-2007.). Namjera nam je da se u skoro vrijeme postavi brončani odljev poprsja čovjeka koji je puno toga dobroga učinio za grad Slavonski Brod i koji to zaslužuje.