Sredinom studenog Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda otkupila je iz obiteljske ostavštine Branka Ružića rad “Vrata IV” iz 1984. Riječ je o vezu koncem na platnu veličine 26 x 29 cm. Uz njega, Ružićeva kćerka Rajka Zlatarić, koja je vlasnica ostavštine poklonila je Galeriji Skicu- crtež olovkom na papiru, Skicu olovkom na platnu i platno sa probnim bodovima koncem.Riječ je o radovima iz javnosti manje poznatog dijela Ružićevog opusa, koji su nastali sredinom osamdesetih godina 20. st., a koji su nam nedostajali u fundusu kao dio jedne značajne cjeline Ružićevog umjetničkog puta.
Radovi iz tog dijela života Branka Ružića brodskoj su publici predstavljeni na izložbi ” Branko Ružić: Iz obiteljske ostavštine” 2009. godine u Galeriji Ružić kao jedna od tri cjeline na izložbi, zajedno sa nekoliko ranih crteža i dva papir machea, a nastali su pred kraj njegovog umjetničkog puta, krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća. Radi se o seriji radova rađenih iglom i koncem po platnu, koje je Ružić osmislio i skicirao, a supruga Julija izvezla. Branko Ružić zabilježio je povijest nastanka serije „ iglom po platnu“:
„Četrdesetak radova, „Iglom po platnu“ izvela je moja supruga po mojim crtežima. A bilo je ovako. 1983. Načeto je moje tijelo. Nakon prve operacije oporavljao sam se mjesecima fizički, ali sam se urušio od saznanja da ništa ne mogu raditi. I ona mi je dala pravi prijedlog. Probaj nešto nacrtati, a ja ću to izvesti iglom. Tako je to počelo. I eto mom životu lijepi dodatak, koji me je održao i bio tanki most preko kojeg sam iz ništa prešao u postojanje. Tijelo se diglo, a ovaj je zajednički nastavljen do danas.
Stvari su obično male, male grafike, mali reljefi, male grupacije. Kasnije nešto i veće. U početku su imale nešto sakralno, valjda na zaboravljene uzore. Križ, izokefalija… Mi smo tražili stvar, zatim pratili što konac mora ili može i od njenog prijedloga da ja crtam, a ona da izvađa u platnu pretvaralo se i pretvorilo u punu suradnju i zato ih potpisujemo BJR, Branko Julija Ružić.“
O njima zapis nalazimo i u knjizi Anđelke Dobrijević: ” Učiti umjetnost- razgovori o Akademiji”. Na upit o materijalima u kojima se rado izražava, Ružić odgovara:
“Ali drvo nije jedini način. Kada sam 1983. bio ozbiljnije bolestan te sam neko vrijeme morao ležati i nisam mogao raditi, supruga mi je predložila: “Daj ti riši, a ja ću to napraviti iglom.” Tako je nastao drugi način i pomogao mi da opstanem. Ja sam crtao, žena je prenosila na platno, i prije tri godine bila je u salonu u Praškoj ulici izložba naših zajedničkih radova koju sam nazvao BJR- Branko Julija Ružić. Smatram da su te stvari jednako važne kao i moje drvo.”
Koliko su važan dio u sagledavanju Ružićevog cjelovitog likovnog opusa potkrijepljuje i činjenica da su likovnoj publici prezentirane i na izložbi “Branko Ružić, Ostavština iz atelijera”, Gliptoteka HAZU, Zagreb, studeni – prosinac 2008., autorice Vesne Mažuran Subotić. Povjesničarka umjetnosti Barbara Vujanović u osvrtu na spomenutu izložbu u Vijencu piše : ” Krpice – Ružićevi crteži na platnu koje je po njegovim uputama izvezla njegova žena Julija, a koje je posebno volio. Autorica izložbe smatrala je da bi ih trebalo učiniti dostupnima likovnoj publici jer posjeduju sve karakteristike tipične za njegovo stvaralaštvo, uz imanentnu visoku estetsku vrijednost.” ( Barbara Vujanović: Vječni sjaj kreativnog prkosa, Vijenac br.385 – 4. prosinca 2008.).
Ova akvizicija početak je stvaranja cjeline koja bi u budućnosti bila prezentirana i u stalnom postavu Galerije Ružić ravnopravno sa radovima u drvu i terakoti, bronci i papir macheu.
