Već zarana urbane motive ili mrtve prirode Mucko otvara novim mogućnostima koje se udaljuju od doslovnosti motiva u korist građenja nove i drugačije slikarske stvarnosti. Marijan Špoljar zapaža u Muckovoj monografiji koju potpisuje: „Muckov slikarski razvoj bio je lišen velikih zahvata turbulencija, lomova imperativa. Umjesto toga slikar se kretao unutar granica klasičnoga slikarstva, tražeći stilsko-morfološki okvir u kome će njegov pogled na svijet i senzibilitet najbolje doći do izražaja, te pronalazeći motive koji najbliži njegovu oku i srcu.“
To kretanje možemo pratiti od njegovih prvih ciklusa koji su obuhvaćali mrtve prirode, urbane pejzaže, portret ili ljudsku figuru, do zadnjega s kojim se Mucko predstavlja u Galeriji „Ružić“, a uključuju trinaest ulja na platnu velikog formata. Rukopis koji prožima sve njegove cikluse neovisno o temi, inzistira na slojevitim teksturama i kontrastima koji su satkani od varijacija toplo- hladnih tonskih vrijednosti odabrane palete. Koherentnost njegova duktusa je konstanta koju s lakoćom prepoznajemo i poput otiska prsta identificiramo s autorom u njegovom novijem opusu.
Već postojeći obrazac gradnje slike u ranijim figurativnim serijama sugerirao je mogućnost i težnju u pomaku prema apstraktnome; tek je malo trebalo da se figurativno oslobodi opisnoga i da struktura, u osnovi obojena mrlja, sama po sebi postane autonomnim elementom lišenog potrebe da definira bilo što ili da nosi oznaku literarnosti. Lišene ilustrativnosti ostale su čiste slikarske kompozicije u kojima kao na glazbenoj partituri vladaju zakoni harmonije.
Serija radova iz 2014. pod nazivom Kuća dotiču granicu koja ih dijeli od apstraktnih kompozicija…Tek detalj vrata ili prozora govori da je figuracija još uvijek prisutna, ali je na onom „graničnom“ terenu gdje se spaja apstraktno i figurativno o kojem piše Igor Zidić u zbirci eseja pod nazivom „Granica i obostrano“.
Svoja slikarska istraživanja Mucko je započeo poput mnogih slikara na uobičajeni način; u početku kao figurativni slikar postupno se počeo približavati granici nepredmetnoga kroz vlastitu praksu.
Neka platna nose i neobične intruzive u vidu igraćih karata, zamagljenih novinskih slika i novinskih isječaka. Oni za slikara očito nose ne samo simboličku vrijednost (tu je i crno bijela reprodukcija Račićeve „Majke i djeteta“) već ih konfrontira slojevima uljane materije slike stvarajući dijaloški okvir za dva oprečna, ali istovremeno ravnopravna segmenta u promišljanju cjeline slikarske matrice.
Mucko ne odustaje od istraživanja i pomicanja granica unutar problematiziranja likovne morfologije. I ovaj zadnji ciklus apstraktnih kompozicija s kojim je učinio korak dalje potvrđuje to zapažanje. On je logično izrastao na viđenju prirode na ranijim platnima. Slikanje je u osnovi proces koji za svakog dobrog slikara nikada nije statičan jer prožet sretnim dvojbama nikada nije završen. Percepcija vlastitog rada u očima slikara se neprestano mijenja. Smjerokazi i ishodišta u osobnom iskustvu najvjerodostojnija je popudbina koju slikar ima za gradnju vlastite slikarske vizije i za nova istraživanja. Put koji je Mucko odabrao i stvoreno djelo na tom putu jasno potvrđuju da je slikarska avantura dugotrajni proces neprestanih preobrazbi i traganja.
Branimir Pešut