Dragutin Tadijanović u svome stanu Gajeva 2 a, Zagreb, 21.4.1980.
Fotografirao Milan Pavić
U 2025., godini kada slavimo Tadijanovićev 120. rođendan, prisjetit ćemo i se i 27. dana mjeseca lipnja kada nas je u 102. godini svoga života i napustio.
Taj veliki pjesnik čije je ime u literarnoj poziciji postalo mjerilo čistoće jezika i ljudske introspekcije, koji kao stalan autor u školskim lektirama čija je poezija prevedena na više od 20 jezika ulazi u antologijsko nasljeđe, a čija se veličina jednim dijelom mjeri institucionalnim priznanjima s brojnim bibliofilskim publikacijama, školama koje nose njegovo ime, bistama i dodijeljenim najvećim državnim nagradama naše je gore list.
Ali najviše od svega Tadijanović je pjesnik. Pjesnik, čija je poezija bila izrazito intimna, tiha i osobna – daleko od ideologije, ali duboko ukorijenjena u hrvatsku jezičnu, emocionalnu i kulturnu stvarnost. Pisao je jednostavno, ali snažno, često koristeći slike prirode, djetinjstva, tišine i osamljenosti. Time je govorio o iskustvima “malog čovjeka”, što je djelovalo istinito i snažno, iako nije bilo politički otvoreno.
Da li je koristio svoju poeziju kao otpor?
Tadijanović nije bio pjesnik sukoba, nego pjesnik tišine i trajanja. No upravo ta tišina – osobna, hrvatska, nenametljiva – bila je razlog zašto je UDBA desetljećima pratila njegovo djelovanje.
U članku povodom 120. obljetnice rođenja objavljenom u Vijencu pod naslovom „Što je UDBA pisala o Dragutinu Tadijanoviću“, autor Tomislav Kardum razotkriva višegodišnji nadzor koji je jugoslavenska tajna služba UDBA provodila nad pjesnikom Tadijanovićem. Dosje koji su vodili o njemu sadržava preko 50 bilješki nastalih od 1949. do sredine 1980-ih. Ovi dokumenti ukazuju na izuzetno složen i često nepravedan odnos režima prema književnicima, osobito onima koji su zastupali nacionalno osviještene stavove.
Ovdje pročitaj cijeli članak
Što je UDBA pisala o Dragutinu Tadijanoviću?
Tijekom godina, Tadijanovića se opisivalo kao „latentnog nacionalista“, „osobu sklonu nekritičkom veličanju hrvatske prošlosti“, „intimista čiji pjesnički opus skriva nostalgiju za prošlim vremenima“ no iako nije bio aktivni disident, njegove intelektualne i kulturne kritike shvaćene su kao potencijalna prijetnja režimu.
Njegova poezija nije bila politički aktivistička, ali je bila pasivno otporna. Tihi govor o vlastitom identitetu, jeziku, uspomenama i zemlji bio je dovoljan da ga režim vidi kao sumnjivog. Za razliku od državne kulturne linije, Tadijanović nije širio „bratstvo i jedinstvo“, nego osobni doživljaj stvarnosti – i to ga je činilo provokativnim.
No unatoč tome, nikad nije optužen, niti javno progonjen, što pokazuje određenu dvosmislenost režima prema autorima čiji je književni rad bio previše „neutralan“ ili „osobno čist“, a UDBA-in dosje svjedoči o tome koliko je režim bio osjetljiv na svaki oblik individualne neovisnosti, čak i kada je izražena jezikom lirike i nostalgije.
Kao pjesnik, Tadijanović je znao „govoriti šutnjom“, a kao intelektualac preživio je najtamnije strane sustava time što mu se nikada nije posve pokorio. Upravo to ga čini trajno aktualnim i u povodu 120. obljetnice njegova rođenja: pjesnik čija je poezija odoljela ne samo vremenu, već i ideološkoj kontroli.
Antun Šoljan i Dragutin Tadijanović
Rovinj, Crveni otok, 28.6.1980. subota
Fotografirao: Dušan Karpatsky
