Riječ je o akriliku na drvetu po imenom „Monotonija ravnice IV „ dimenzija 58x 86 cm iz 2011. godine , koji je autor poklonio našoj instituciji nakon izložbe održane u Likovnom salonu „Vladimir Becić“ 8. ožujka – 8. travnja 2018.
Iz predgovora kataloga izložbe Life is good održane u Likovnom salonu „Vladimir Becić“
Klasična likovna tema krajobraza kroz povijest je doživljavala stilske mijene koje su slijedile liniju umjetničkog shvaćanja krajobraza ali i čovjekovog odnosa prema njemu.
Iskustvo pejzaža kao motiva znači iskustvo prostora nikada doduše cjelovitog nego tek njegovog fragmenta zadanog prostornim koordinatama visine, širine i dužine. Povijest komponiranoga pejzažnog slikarstva, u svojim počecima vrlo narativnog prosedea, tematski obuhvaća slikanje elemenata prirodnog okoliša ali i onih elemenata koje je čovjek stvorio. Pejzaž se može oslanjati na veći ili manji vizualni verizam i narativnost u skladu sa u različitim stilskim epohama; od opsežnog nabrajanja njegove morfologije do redukcije koja više sugerira a manje opisuje. Povijest pejzaža je i povijest jedne velike i važne likovne teme povijesti slikarstva uopće.
Promatrajući realni pejzaž slikaru je on uvijek predložak, polazna točka i stimulans, načelo za brojne varijacije, upravo kao što glazbenik uzima jednostavnu temu za početak, a zatim stvara kompoziciju sankcioniranu skladnom formom. Struktura slike je plošna dvodimenzionalna ploha koja mora slijediti određene zadatosti. Treća dimenzija prostora ona nepostojeća, tek se može sugerirati. Ključnu riječ kojom Andre Lhote objašnjava najvažniju osobinu prostora slike u svojem klasičnom djelu „O pejzažu“(„Mladost“, 1951.) je termin udaljavanje, a koji se postiže stvaranjem slikarskih planova različitih po tonskom ili kolorističkom intenzitetu i njihovim preklapanjem. Niti jednoj slikarskoj temi to udaljavanje nije toliko važno kao u temi pejzažnog slikarstva.
Atelje Željka Subića u Novoj Gradiški, koji se nalazi u kući na brijegu u kojoj živi, otvara se prema jugu velikim prozorom, prema širokom posavskom pejzažu koji počinje na puškomet od kućnog praga i koji je vizualna činjenica za svakoga tko boravi, makar i vrlo kratko u tom prostoru . Subiću i njegovom slikarskom oku Posavina je sudbinska konstanta koja ga prati skoro cijeli život. Mijene tog pejzaža uz nestalni intenzitet sunčevog svijetla bio bi poticaj za slikarsku avanturu mnogim slikarima. Subiću je on poodavno postao važnim razlogom kao nadahnuće za brojne slikarske cikluse.
Tema krajobraza međutim pomalo nestaje iz kompendija tema suvremene umjetnosti. Rijetki mu danas pridaju pažnju i značaj do te mjere da bi mu posvetili godine upornog rada. Subić pripada onima koji se pejzaža još do sita nisu nagledali. I njegov pejzaž je evoluirao od najranijih radova bivajući sve manje ikona i deskripcija, a sve više struktura. Iz povišenog očišta, zakošenu plohu pročišćenog i ogoljenog pejzaža vidi u matrici racionalnog sklada tražeći naslućenu i vidljivu geometriju u njegovoj podnici, zakonitost po kojoj on za ovog slikara jedino i može postojati. Geometrija i ne može biti strana na ovoj zemlji koja Subića okružuje jer to je kultivirani, zaorani pejzaž koji je već na neki način strukturiran po obrascima knjiga zemljišnih mjernika i iza kojeg također stoje brojne generacije ratara i njihova stoljetna posvećenost tom pejzažu koji im je u konačnici značio život. Subić je međutim mjernik druge vrste.
Dr. Bogdan Mesinger za Subićeve pejzaže navodi slijedeće:„Samo osamljenici postaju otkrivačima. Zato i vijesti o otkrićima dugo putuju do sluha i oka drugih, zaštićenih navikama od svega nepoznatog. A takva je i Subićeva sudbina.
Upravo zato što je nedovoljno poznat, Željko Subić je dovoljno slobodan da oslobodi jednu posve novu strukturalizaciju krajobraza koja je latentno – no s ogromnom potencijalnom energijom – počivala u njemu. Zato je i susret s njegovim slikama u ovom trenutku praznik otkrića eksplozivne dinamike pejzažnih struktura kakve nam nije moglo otkriti tradicionalno slikarstvo. Subić je oslobodio tradicijom porobljeni pejzaž zemlje i vratio ga izvornom, otkrivačkom slikarstvu. Samo ga je tako mogao vratiti i sebi samom.“
Subićevo načelo percepcije pejzaža preskače prvo poglavlje slikarskog uvodnog plana tražeći fokus u udaljenim i smirenim ritmovima krajobraza u čijoj morfologiji više nema mjesta za veliko i vertikalno već horizontalno i usitnjeno po mjeri nostalgije za daljinom, za onom svima jednako fascinantnom krajnjom točkom koja briše granicu neba i zemlje… Vapaj i potraga Slavonca Matka Peića za slikarom slavonskog blata njegova rodna zavičaja, našao je odgovor u jednom drugom Slavoncu… u Subićevoj zemlji i njegovom zavičaju kojeg uporno slika cijelog života. Pejzaž bez intenzivnoga podnevnog plavoga neba obasjan je ravnomjerno uvijek istim difuznim svjetlom, postoji kao zbroj toplih registara zlatnih tonova ili hladnih sivih i zelenih nijansi.On postaje blizak svima nama kroz ovaj slikarski zapis, jer mi koji smo stasali u Posavini takav ravničarski pejzaž prepoznajemo kao svoj zavičaj. Subićevo gusto tkanje teksture vodoravnih silnica ogledalo je pejzaža ovog dijela Slavonije. Pejzaž reduciran do ruba apstrakcije istovremeno vrlo živo postaje asocijativan. Gledajući ga, slutimo da smo u vlastitom kraju, blizu vlastite kuće stoga je i „život dobar“ kako iščitavamo na nekim njegovim slikama, slovima ispisani intruziv/poruku, „life is good“.
Zasebnu manju cjelinu na ovoj izložbi čine ciklusi klasja, halucinantnih vizura i arabeski podvodnog svijeta i nebeskih portala oslobođenih zemaljske gravitacije i vodoravne kompozicije prometnutih u simbole i geste. I oni nose isti slikarski rukopis i morfološku zadatost sklonost strukturiranju …
Milan Bešlić u predgovoru kataloga Subićeve izložbe u Galeriji „Vladimir Filakovac“ o tom ciklusu navodi slijedeće:“ Unatoč činjenici što je ovaj slikarski postupak koncipiran na zasadama bliskim stilskim odrednicama koje smo naznačili, evidentno je i njegovo izrastanje iz ranijeg iskustva, te produbljivanje s neposrednijim potezima kistom i sigurnijim, čvršćim gestualnim zamasima po površini platna, oslobađajući zatomljenu stvaralačku energiju s novim likovnim nabojima. Iz ovog obnovljenog iskustva, a i proširenog s novim spoznajama i drukčijim inačicama, slikarski postupak Željka Subića osnažio se u svojoj stvaralačkoj slobodi i likovnoj elementarnosti i produbio semantičku višeslojnost vlastitoga rukopisa. Sada je izražajniji slikarev potez u neposrednijem nanošenju boje špahtlom i gleterom i u sigurnijim potezima kistom, u pravilnim i horizontalnim ili nepravilnim i krivudavim, u spiralnim i kružnim razmacima, jasno se iscrtavaju tragovi prirodnosti slikareve ruke obogaćujući teksturu pikturalnom osjećajnošću, površinu slike slojevitim ritmom kompozicije i novim likovnim vrijednostima.“