Pismo mr. sc. Mate Jurkovića, akademskog slikara i profesora u mirovini, koje je napisano onako mimogred na margini izložbe prošlogodišnjeg 37. saziva akvarelističke kolonije. Razlog za ovu crticu je jednako likovni koliko i biografski. Dragocjeni pogled unatrag u jedno vrijeme koje je davno iščezlo postoji tek kao tanka opna sjećanja koja blijedi i svakako ovu crticu vrijedi ovdje objaviti ; Svojevrsni Jurkovićev „Amarcord „ kratki je zapis riječju i vodenim znakom uz nekoliko fotografija sa savske kolonije rujna 2016.
Prigodom ove izložbe odlučio sam pokloniti Brodu svoju akvarelističku intimu iz dječjih dana, preciznije ono do moje šesnaeste godine koju sam uspio kako tako sačuvati. Malo radova ostalo je iz toga vremena jer tada radove sam poklanjao prijateljima, a naročito rado to je radila moja mama. Poklanjala je moje radove susjedama, čak i bez mog odobrenja jer, „to ti lako napraviš“ bilo je njeno. Upravo tako se je dogodilo sječam se, jednom prilikom moji radovi neposredno bili su podjeljeni susjedima kada je moja nastavnica iz hrvatskog jezika, nezaboravna Zlata Živatović, zamolila Krunu Kerna da dođe k meni doma, da porazgovara i vidi jednog njenog đaka koji, ona je vjerovala iznimno je talentiran. Bio je to moj prvi susret s Krunom, kasnijim kolegom i izuzetno cijenjenim čovjekom, odličnim akvarelistom.
Godina 1962. bila je zadnja godina moga života u Brodu. Sa novom godinom 1963. napustio sam Brod i zato su ti priloženi radovi za izložbu, radovi do 1962., ne kasniji. Dakle i svi su nastali još u Brodu. Od tada u Brod samo sam se navraćao, ali ipak uvijek sa osjećajem da se vraćam kući uostalom kao i danas svaki puta kada dolazim u Brod. Ta zima 1962/3. bila je nevjerovatno hladana i snježna sa izuzetno niskim temperaturama, temperaturama kakvih nisam ni prije ni poslije doživio, a ne sjećam se niti takve slične praznine koju sam tada osjetio napuštajući Brod. Plakao sam doslovno za Brodom s razlogom. Brod je za mene bio najbezbrižnije djetinjstvo gotovo razuzdanog pubertetskog života ali i prve likovnosti s kojom sam se ovdje uopće susreo.
Da se vratim na ovu izložbu „Sava 2017“. Ovo što navodim su tekstovi u prilogu mojih „akvarela iz dječjih dana“ kako sam ih posložio na podlogama (3) uz radove izložbe kolonije „Sava“ pa ću ih temeljitije prokomentirati kao i svoj suvremeni prilog pod nazivom „Sjećanje na Matu“. Taksativno komentari koje sam priložio uz moje dječje radove, da podsjetim su:
MATO JURKOVIĆ
1 AKVARELI IZ DJEČJIH DANA
Autoportret i plastične ruže naslikao sam u osnovnoj školi „Mika Babić“ oko 1960.-te kod Perovića, a slobodni motiv nešto poslije toga.
MATO JURKOVIĆ
2 AKVARELI IZ DJEČJIH DANA
Sam kraj voćnjaka i stabala plave šljive iz Zrinske 62 gdje sam tada živio sa roditeljima. Preko ograde bila je bašća Lovričevih iz Gundulićeve, a koje kasnije nestaju jer se tu gradi gradska tržnjica.
Druga slika prikazuje kotao u dvorištu te kuće gdje se je, koliko se sjećam spravljao sapun za veš.
Staklena velika pepeljara kakvu će se mnogi stariji lako sjetiti. Kao i mala slika do nje, obična posuda pored „pepeljare“, očigledno poslužila mi je za perceptivnu studiju.
MATO JURKOVIĆ
3 AKVARELI IZ DJEČJIH DANA
Ribe kao i pejzaž ispod, radovi su mojih inače čestih slobodnih tematskih koncepata, a možda i ponukanih nekim školskim zadatkom. To se više ne sjećam.
Da pokušam opisati atmosferu vremena ondašnjeg Broda, pedesetih, šezdesetih i uvjete u kojima se ovo o čemu govorim događa.
Tu i tamo, kao dijete vidio sam u Brodu slikanje uživo. Jednom akvarel je neki mladić radio sjećam se u Širokoj koja se je tada zvala Omladinska ulica. Tada sam i stanovao neko vrijeme na broju 51 do Šporera (nekadašnji vlasnik brusačke radnje kraj Male crkve op. B.P.) čiji sin je poslije postao poznati profesor fizike i matematike, a iza toga urednik u Školskoj knjizi u Zagrebu. Mladić je slikao kuću sa druge strane ulice, ruinu u jako trošnom stanju sa gotovo crnim razvaljenim plotom. Tko je to bio, taj mladić možda neki gimnazijalac, pojma nemam! U to doba imao sam osjećaj pridavalo se je više pažnje likovnosti u obrazovanju. Ostao mi je u sjećanju taj događaj kao doživljaj. Jako mi se je dojmilo sve što je radio.
I sam volio sam boje i njima nešto raditi, što !?
Spomenuo sam uz priložene radove, išao sam u osnovnu školu „Mika Babić“ preko puta kasnije hotela „Park“, koji je tada bio ruševina i gdje smo se igrali pod odmorom. Tada je nekako počeo moj sustavni interes za likovnu umjetnost, apsolutno primarno za slikarstvo. Crnogorac Perović držao je „crtanje“ ili kako se taj nastavni predmet tada zvao i ne sjećam se. Držao je i likovnu sekciju i to nedjeljom. To, nedjeljom u početku mi nije pasalo, ali me je on naprosto na to natjerao, no kasnije sam to prihvatio i zavolio.
Pred par godina u Supetru na Braču, Antun „Tuna“ Babić, poznati akademski kipar iz Vinkovaca pomalo podrugljivo kakav on već je, pitao me je nešto o slikarstvu Perovića, kojega, moram reći uopće se ne sjećam. Koliko znam slikao je ulja i to je sve, a i inače ne bih slikarstvo Perovića komentirao na negativan način. Meni je on ostao u dobronamjernom i prijateljskom sjećanju. Ne samo za mene nego i za tadašnje polaznike likovne sekcije bio je vrlo poticajan. Rekao sam Tuni na spomen Perovića to da zahvaljujući njemu, ja sam se zauvjek oslobodio treme ili nelagode slikanja pred publikom, na ulici ili bilo gdje pošto je za lijepa vremena njegova likovna sekcija često radila na otvorenom, uglavnom uz Savu slikajući suprotnu obalu. To je ipak već „velika stvar“, složio se je Babić.
Iz te generacije likovne sekcije ALU će u Zagrebu završiti i Željka Bašlin, Brođanka koja kao i ja živi u Zagrebu. Kao i ja nerijetko sudjelovala je na tzv. likovnim kolonijama i slikala perceptivo motive pred sobom. Ja sam neke svoje cikluse slika naslikao također direktno vani u kontaktu s motivom i naravno sa neizbježnom publikom, sa prolaznicima i svim time što uz to ide.
Naravno, za potrebe akvarelističke izložbe „Sava“,izložio sam na izložbi „Sava 2017“ samo akvarele iz tog dječjeg doba iako su među nama, djecom naročito u sekciji sve popularnije bile pastozne tehnike, tempera pa i ulje. Akrila u to doba nije bilo u slikarskoj praksi. U okviru redovne nastave uglavnom slobodno smo izabirali tehniku slikanja. Vrlo česta i popularna podloga pastoznih tehnika bio je lesonit, materijal koji je danas uglavnom napušten kao podloga za slikarske potrebe. Koristila se je po potrebi kao pogodnost glatka ili hrapava strana lesonita. Glavni nedostatak pokazalo se je bila je nestabilnost ravnine lesonita koji se vitoperi pri svakoj promjeni temperature i vlage u zraku. Logično imalo je to dodatno za posljedicu vezane probleme kvalitete i trajnosti boje. Osušena boja bi često pucala. Problem se je manifestirao primarno kod imalo većih formata.
U školi radili smo najčešće temperu na papirima standardnog školskog bloka (B -3).
Išli smo tako, sjećam se jednom slikati uz Savu obalu Bosanskog Broda. Veselio sam se, imam nove tempere. Boje, posebno uljene za koje sam se poslije zdušno opredjelio redovito kupovao sam u Kemoboji koja je bila odmah blizu škole. Već su me trgovci te Kemoboje po tome prepoznavali. Toga dana bio sam unaprijed odlučio. Naslikati ću čuveni „čardak“, poznatu karakterističnu bosansku kuću sa krovom na četiri vode i balkonom sa ogradom okolo. Kuću koje danas više nema. Ima je doduše na mojoj slici koju sam tada naslikao. Na njoj piše, Mato Jurković, VII c, …, tako je potpisana za potrebe izložbe u školi koja se održavala na kraju svake školske godine. Sve bi bilo dobro toga dana, bio sam zadovoljan time što radim, uživao sam slikanjem, ali izgubio sam nalivpero. To što je značilo nalivpero u to vrijeme današnje generacije nemogu sasvim shvatiti. Ne smijem to da sam izgubio novo nalivpero ni reći doma. Obala Save gdje sam slikao tada je još bila travom i žbunjem obrasla. Nije bila uređena. Prije škole rano u jutro, sutradan odjurio sam tražiti izgubljeno nalivpero i gle čuda, našao ga!
Puno godina poslije, nekako u vrijeme kada nije više bio rat, ali ni mir. Zadesio sam se u Brodu kod prijatelja Ive Klaričića, a kako ne mogu spavati otišao sam rano u zoru toga dana sa maglom i rosom na obalu Save potražiti to mjesto koje mi je tada toliko značilo. Zbog neprijateljstva s bosanskom stranom nije bilo preporučivo tu se šetati pa me je radi toga jedan mladi policajac na to upozorio. Naravno bilo mu je čudno, što tu tražim i u to doba jutra kada ljudi još spavaju jer bila je nedjelja. Rekao sam da su razlozi za to, duga priča i stari su. Od prije su nego se je on i rodio.
Sava me je uvjek privlačila jer puno toga sam doživio uz nju i mnoga su moja sjećanja povezana njome. Jedna reminiscencija na poznatig Matu s kupališta dana je mojim suvremenim akvarelom. Konceptom koji prakticiram u posljednjim svojim akvarelističkim istupima u Brodu na izložbama kolonije „Sava“.
Bio sam, sjećam se dobro još sasvim „klinjo“, prvi, drugi, treći razred kada su mi iz kabine Matinog kupališta ukrali gače, obične plave „bokserice“. Odem Mati, „šta da radim sada, nema mi gaća“!? „Kupiti češ druge“, pamtim taj jednostavni, realni i praktični odgovor za odrastanje koji je bio slika i priroda čovjeka legende drvenog kupališta i Save toga doba. Legenda je bio podugačkog vremenskog perioda u Brodu koje idu uz priče s kupanja, ali i s tragedijama kupaća. Masnice od kaiša njegovih ključeva radi skakanja sa ograde kupališta ( koju smo mu tako rasklimavali) imao sam i ja i kako mi je rekao i moj dvadeset godina mlađi nećak Branko. Mnoge su istinite priče vezane za tog čovjeka Matu s kupališta. Bio je oličenje „Indijanca“ ili gorštaka, preplanulog snažnog i iskusnog poznavaoca Save, plivača i utopljenika, ali i života Brođana. Moja suvremena slika, akvarel „Sjećanje na Matu“sa otiskom ruku kao simbolom kupača i utopljenika koji je mnogo puta trebao i uvjek će trebati jednog Matu. Slika je samo je mali doprinos i pietet imenu da se ne zaboravi.
Njegova splav postati će nerijetki motiv slikara, akvarelista, tehnike koja je nekako s Brodom srasla zahvaljujući nekolicini nadarenih slikara koji su se posvetili upravo u toj tehnici i postigli u njoj sjajne rezultate, rekao bi naslikane savskom vodom.
I jednako tako bili su ti radovi vjetar u leđa nadolazećim pojedincima.
Savu pamtim i doživljavam kroz njene metamorfoze. Od vremena Matinog kupališta, „žute zemlje“, Granika s pecarošima i među njima nezaobilaznim, nenadmašnim „Vujom“, pješčanog Poloja, šljunkovite ade do vremena uređene obale, do gomile splavi sa kućicama i sasvim drugog Poloja itd. Izuzetno mi je zadovoljstvo bilo okupati se ponovo u Savi na Poloju prošle godine sa prijateljom „Petom“(Zvonko Petanović op. B.P) nakon davne 1962.godine. Dakle, nakon ravno 55 godina!
Sava je uostalom uvjek bila Brod, još od „Broda na Savi“ do današnjeg i budućeg Broda ma šta se događalo i biti će značajna inspiracija brodskog likovnog stvaralaštva. Inspiriran njome ili fenomenom jutra, sunca i vode, slikao sam slobodne prizore tu u Brodu još kao dijete. Za izložbu „Sava“ izložio sam jedan mali akvarel pod nazvom „slobodni motiv“na „1. AKVARELI IZ DJEČJIH DANA“, sintezu figurativnog koncepta sa izvorima tko zna gdje jeli među impresionistima kojima sam se uvjek divio ili nekim Turnerom, možda Courbetom. Danas više se i ne mogu sjetiti. Ono što ovdje želim reći, očigledno je, bio sam upućen još kao dijete u rekao bi nužnu kombinatoriku konceptualnog i perceptivnog pristupa. Pristupa zdravog razgraničenja izvora inspiracije kako ih svrstava H. Read. Perceptualni pristup više je nego evidentan na tim „akvarelima iz dječjih dana“ od „autoportreta“ do studija „staklene pepeljare“, pepeljare kakve smo u to doba svi imali. Bile su to male studije forme i materijala poput onoga što smo radili u školi. Radili smo različite motive, u slobodnom izboru i zadane. Radili smo voće i cvijeće poput onoga „Plastičnog cvijeća“ kojeg sam tu za ovu izložbu izložio. Ne vjerujem u veliku manjkavost naših nastavnika likovnog odgoja toga doba, pogotovo u manjkavost njihovog pedgoškog entuzijazma redovito usmjerenog na praksu, dapače.
Mato Jurković
Zagreb 08. 08. 2017.