Veliki hrvatski suvremeni kipar Branko Ružić rođen je u Sl. Brodu 4. ožujka 1919. Ta za Brođane sretna okolnost mnogo godina kasnije uroditi će za brodsku povijest, ali i budućnost iznimnim događajem koji će obilježiti brodsku kulturu, ali i ništa manje ni nacionalnu hrvatsku na kraju 20. i početka 21. stoljeća. Taj događaj je otvorenje stalnog postava Galerije Ružić u brodskoj Tvrđavi 15. lipnja 2004.

   Još za života Branka Ružića (umro je u Zagrebu 1997.) u Gradskom poglavarstvu grada Broda 28. listopada 1993. potpisan je Ugovor o donaciji umjetnikovih djela u kome se navodi da će broj poklonjenih umjetnina biti između 250 i 360, a koji će se sastojati od prvih crteža, slika, pa kroz sva razdoblja umjetnikova rada, skulptura u svim materijalima i veličinama. Raznovrsni materijali koji se spominju u Ugovoru obuhvaćaju broncu, bakreni lim, terakotu, drvo, papir, tapiserije, grafike , tkanine i svjedoče o iznimnom interesu za medij kojim je nastojao iskazati svoju umjetničku poetiku i nikako nisu svojevrsni kuriozum jer za Ružića «sve je bilo skulptura». Branko i njegova supruga Julija Ružić i tadašnji gradonačelnik Slavonskog Broda dr. Mato Vukelić potpisali su taj Ugovor. Donacija je imala biti smještena u tzv. Zapadni kavalir u brodskoj Tvrđavi. Pored zbirke Ružićevih umjetnina u tom baroknom prostoru biti će smještena i posebna zbirka koja će nositi ime Branko Ružić i suvremenici a biti će sastavljena od slika i skulptura hrvatskih slikara, njegovih kolega.

   Život umjetnika i njegovo stvaranje nalikuje spiri mirabilis, onoj čudesnoj zavojnici, koja svoju narav svija, razvija i zaokružuje pod uvijek isim kutom. Ta lijepa krivulja istovremeno se pokazuje u dvije suprotne težnje: razvija se iz središta u sve veću širinu, kao da teži prema beskonačnosti, ali se u obrnutom smislu doima involutivno, kao put u svoje vlastito središte. Ali kada je stvaralački pute neke osobe završen i zaustavljeno je kretanje neke individualne krivulje. Svataraočevo biće pokazuje se u čišćem stanju i oštrijoj preglednosti. Sve što smo u stvaralačkom kretanju ranije opažali kao slijed, faze ili razvoj, sada se vidi u novom i žestokom jedinstvu.
Nezamisliva je Ružićeva individualnost izvan tradicije i izvan suvremenih događaja - istovremeno. Šarolik evropski modernitet dvadesetog stoljeća nije osporio skulptorska načela. Preobrazio je stare vještine novim pogledima, dodao ulje na trajni žar. Ružić je senzibilno prihvatio ovaj drhtaj i darovito reorganizirao tradicijski volumen. Iz dimenzije potvrde i otkrića nazire se Brankom neprocjenjiv prilog suvremenoj hrvatskoj skulpturi.
Otvorenjem Galerije Ružić ova brodska zbirka otisnuta je na pučinu kako je glasio jedan novinski natpis. Specifikum ove galerije jest i u tome što nije dakle moguće vidjeti samo glavninu Ružićevog opusa, već je moguće djelomično i rekonstruirati povijesno umjetnički kontekst njegova vremena, dominirajuće likovne filozofije u hrvatskoj umjetnosti u zadnjim dekadama 20. stoljeća i to zahvaljujući autorima koji su poklonili svoje radove a koji su nalaze neposredno pored njegovih; jer njihove individualne likovne poetike odražavaju i jedno konkretno doba u kojem su nastale i čije su vrijeme svi zajedno dijelili. Još je važnije naglasiti da je izbor autora za Ružićevu brodsku zbirku njegov osobni izbor . Djela Diminića, Kopača, Radovanija, Petrića, Gračana , Michelia, Srneca, Picelja, Richtera, Boureka, Lončarića, Lesiaka, Lipovca, Babića ,Šebalja, Biffela, Hegedušića, Kesera, Jordana,Kinerta, Paraća, Šuteja, Labaša i niza drugih sinonimi su za suvremenu hrvatsku likovnu scenu i sva kompleksna problematika suvremene umjetnosti koja je određivala povijest i naše nacionalne umjetnosti odražava se u njihovim slikama i skulpturama i koja bi bila bez njih fragmentarna i nepotpuna. Ružićev opus i donacije suvremenih hrvatskih kipara i slikara sada su na jednom mjestu jedna cjelina, a prof. Đuro Vanđura ,voditelj Strossmayerove galerije pišući o Ružićevoj slikarskoj zbirci navodi da «zbirke umjetnina mogu biti paralelne ili sukladne, mogu se preklapati po zastupljenim imenima po stilovima i motivima, ali će ih uvijek razlikovati zajednički nazivnik, odnosno razlog okupljanja. Zbirke umjetnina su kolektivne slike njezinih vlasnika. Vlasnikova individualnost se u zbirci zrcali…Zbirka je danas brodska i svaki naš budući pregled ili pogled na likovno stvaralaštvo na izmaku XX stoljeća morat će računati sa umjetninama u Slavonskom Brodu. Taj pridjev brodski je zavičajnost same zbirke, ne samo da je Branko Ružić Brođanin, nego je cjelokupna donacija nova potvrda ili osuvremenjena, novim zidovima proširena, utvrda Slavonskog Broda kao nezaobilaznog centra u muzeloškoj mreži recentne hrvatske umjetnosti.»
Vrijeme će zasigurno potvrditi Vanđurine riječi, jer ova zbirka neosporno je jedna od najznačajnijih zbirki suvremene umjetnosti koja postoji u Hrvatskoj, a uzevši u obzir činjenicu da je postavljena u baroknoj tvrđavi koja spomenik nulte kategorije, doprinosi njenoj jedinstvenosti na cijelom prostoru Hrvatske.